Knjiga proroka Isaije – Deutero-Isaija

Knjiga proroka Isaije je jedna od najznačajnijih knjiga za judeohrišćansku religiju. Ona pripada, kako i sama riječ kaže, jednoj od knjiga tzv. “Velikih proroka”, u Starom Zavjetu, odnosno jevrejskoj Bibliji ili Tanahu.

Knjiga proroka Isaije se tradicionalno datira u 8. vijek p.n.e. a to Isaiju čini jednim od najstarijih proroka čije djelo imamo zapisano u Bibliji.

Ipak, savremena biblijska kritika se ne slaže da je Knjiga proroka Isaije jedno cjelokupno djelo koje je pisao isti pisac. Naime, ova knjiga je prolazila kroz različite redakcije i izmjene, a onakva kakvu je imamo danas prvobitno nije bila.

Savremeni učenjaci dijele Knjigu proroka Isaije na dva, odnosno tri dijela – Proto-Isaiju (poglavlja 1-39), pripisuju se proroku Isaiji koji je djelovao u Jerusalimu tokom kasnog 8. vijeka p.n.e. Proročanstva koja zatičemo su duboko utkana u tadašnje društveno-političke okolnosti, uključujući asirsku prijetnju i unutrašnje političke sukobe Judeje. Klasični hebrejski jezik, korišten u ovom dijelu, zajedno sa referencama na tadašnje kraljeve poput Uzije, Ezekije, Joatama i Ahaza jasno potiče iz 8. vijeka p.n.e.

Ipak, Deutero-Isaija, odnosno drugi dio knjige (poglavlja 40-55), pruža potpuno drugačiji istorijski kontekst koji čak i obični čitalac može primijetiti. Istorijski kontekst koji srećemo je kontekst Vavilonskog ropstva, odnosno period 6. vijeka p.n.e. gotovo 200 godina nakon onoga o čemu Isaija u poglavljima od 1-39. piše. Vavilon je centralna tačka, a uz to se pominje i Kir Veliki (vladao od 559-530. god. p.n.e.). Za razliku od Proto-Isaije, Deutero-Isaija sadrži i arameizme.

Naročito je interesantna činjenica da u ovom dijelu knjige, Kir Veliki ima svoju mesijansku ulogu, što blago nagovještava univerzalističku-monoteističku teologiju Deutero-Isaije. Prorok upotrebljava istorijsko ostvarenje Kirovih pobjeda da bi potvrdio Jahveovu mogućnost da ispuni svoja data obećanja, kako je opisano u poglavljima 41 i 45.

Treći dio, odnosno Trito-Isaija je dio knjige koji predstavlja poglavlja (56-66), sve do kraja knjige. Fokus je na vraćanje u Jerusalim nakon vavilonskog ropstva. Stil i jezik ovog dijela Isaije takođe pokazuje da se radi o kasnijem datumu autorstva nego što se to tradicionalno pokazuje.

Joseph Blenkinsopp, Brevard Childs i Shalom Paul navode tri ključna razloga za odbacivanje jedinstva autorstva Isaije. Prvi je već pomenuta istorijska nespojivost – prorok iz 8. vijeka p.n.e. nije mogao pisati o vavilonskom ropstvu i Kiru kao o već ispunjenim događajima. Drugi razlog je takođe navedeni lingvistički – Deutero-Isaija je pisan kasnim hebrejskim jezikom i sadrži arameizme. Treći je teološki razlog – univerzalizam – odnosno univerzalni monoteizam Deutero-Isaije i ideja Jahveovog sluge koji prekidaju koncept ranijih proročanstava. Koncept univerzalnog monoteizma, neuporedivost i Božije jedinstvo, jaka polemika protiv idolopoklonstva, kao i vječan savez Boga sa narodom, i na kraju veličanstvo Jerusalima koje dolazi su u ranijim poglavljima Isaije neosvjedočeni koncepti.

Mogla bi se dati primjedba da neko kao Božiji prorok može zaista da predvidi buduće događaje, jer nije li to zapravo smisao proroka? Prva stvar, kada Deutero-Isaija govori o Kiru, govori o Kiru kao ispunjenju pređašnjeg proročanstva, a jasno je da, ako bi Isaija i prorokovao o Kiru, onda to proročanstvo ne bi tretirao kao ispunjeno. Jahve u 41. poglavlju ima raspravu sa drugim bogovima u kome se postavlja pitanje o tome da li ti bogovi mogu predvidjeti neke događaje i učiniti da budu ispunjeni? Besmisleno bi bilo da autor piše o ovoj polemici, ako i sam ne smatra proročanstvo već ispunjenim (a ono u 8. vijeku p.n.e. definitivno nije bilo ispunjeno). Da bi takva objava imala težinu za ljude kojima je poslata, moramo pretpostaviti da oni žive u vremenu u kom već mogu da svjedoče o tom ispunjenju.

Takođe, ne može se zaobići činjenica da tekst reflektuje hebrejski jezik pisan tokom perioda vavilonskog ropstva i kasnije. Zašto bi prorok, ako bi se prihvatilo tradicionalno autorstvo, odjednom promijenio svoj stil i upotrebljavao drugačiji vokabular nego u prvom dijelu knjige?

Deutero-Isaija sadrži značajne uticaje aramejskog jezika, koji je bio lingua franca tokom vavilonskog izgnanstva (ropstva). Na primjer, imenica אֹרַח („okov“) pojavljuje se u 41:3, dok glagol אשׁשׁ („biti postojan“) nalazimo u 46:8. Glagol אתי („doći“) prisutan je u stihovima 41:5, 23, 25; 44:7; 45:11 i 56:9, dok se u 48:10 koristi glagol בחר („pretopiti“). Glagol גשׁשׁ („pipati“) javlja se u 59:10, a יצא u hifʿil obliku (43:17) predstavlja pozajmljenicu (kalk) iz aramejskog, sa značenjem „uništiti“.

Takođe, prilog כאחד („zajedno“) u 65:25 odražava aramejski kalk כַּחֲדָה, dok se prefiks lamed koristi ispred direktnog objekta (53:11). Imenica מִדָּה („porez“) u 45:14 dolazi iz akadskog preko aramejskog, a sličan je slučaj sa imenicom מָעוֹת („zrna pijeska“, 48:19). Glagol נטל („podignuti“) pojavljuje se u 63:9, a נשׁי („zaboraviti“) u 44:21. Glagol סבל („nositi“) prisutan je u 46:4 i 53:11, dok סגד („pokloniti se“) nalazimo u 44:15. Imenica עַיִט („savetnik“) koristi se u 46:11, dok glagoli צער („uznemiriti“, 63:18) i שׂלק („upaliti“, 44:15) dopunjuju ovaj jezički korpus. Imenica שִׁרְיָן („oklop“) u 59:17 je aramejski oblik hebrejskog izraza.

Kasni biblijski hebrejski
Deutero-Isaija takođe sadrži karakteristike kasnog hebrejskog, poput glagola בין u hifʿil obliku („podučavati“, 40:14) i fraza poput בלוא כסף („bez novca“, 55:1). Imenica בן בטן („dijete iz utrobe“) javlja se u 49:15, dok glagol ברר („pročistiti“) nalazimo u 52:11. Zamjena ranijih oblika, kao što su גאל umjesto געל („oskvrniti“, 59:3) i דור ודור („generacija za generacijom“, 58:12) umjesto לדר דר (Izlazak 3:15) i מדר דר (Izlazak 17:16), ukazuje na jezičke promjene.

Neki glagoli, poput הלך u piʿel obliku (59:9), i imenice poput זיקות („baklje“, 50:11) odražavaju jezičke inovacije. Prefiks lamed i pronominalni sufiksi pridodati glagolima, česti u ovom periodu, ukazuju na aramejski uticaj. To je jedan od klasičnih pokazatelja kasnog hebrejskog jezika i vrlo je dominantan u tom opusu, sa preko čak 300 primjera. Na primjer, u 45:11 nalazimo שאלוני („pitajte me“). Ovo je u suprotnosti sa klasičnim hebrejski, gdje je sufiks obično odvojen od glagola, što u Deutero i Trito-Isaiji nalazimo samo četiri puta.

Kao karakteristična obilježja kasnog hebrejskog, javljaju se i apstraktne imenice u množinskom obliku, poput חדשות („novosti“, 48:6) i נשמות („duše“, 57:16). Svi ovi elementi ukazuju na jezičke inovacije i aramejski uticaj u kasnoj fazi biblijskog hebrejskog jezika.

Osim toga, ukoliko bismo pripisali autorstvo poglavlja 40-55. autoru iz 8. vijeka, to bi nas dovelo do logičkog i teološkog apsurda. Primarna namjera svakog biblijskog proroka je da govori o problemima sa kojima se društvo trenutno suočava. Oni govore o društvenim, političkim i ekonomskim krizama svog vremena. Tako recimo Amos, kao najstariji prorok čiju knjigu imamo zapisanu, govori o tlačenju siromašnih u sjevernom kraljevstvu (odnosno poglavarstvu) Izraela.

Veoma bi bilo čudno da Isaija, u doba kada je Asirija najveća prijetnja, kako to i vidimo u Isaiji 1-39, odjednom mijenja temu i fokus sa Asirije na Vavilon. Ne samo to, već o ovako radikalnoj tematskoj promjeni nismo osvjedočeni nigdje u cjelokupnom tekstualnom korpusu Biblije.

Ova podjela ukazuje da je Knjiga proroka Isaije proizvod viševjekovne kompozicije i redakcije biblijskog teksta. Teološki problemi sa kojima se suočavamo ovde tiču se pitanja nadahnuća biblijskih proroka i pozivaju nas da odgovorimo na njih.

Priredili: Stefan K. i Dušan R.