Kada govorimo o bitkama iz drevne istorije, prvo što nam pada napamet su Bitka kod Megida (najstarija zabilježena bitka u istoriji), Termopilska bitka, ili pojedine bitke Aleksandra Makedonskog. Ovim člankom vam donosimo još 5 poznatih i značajnih bitaka u drevnoj istoriji koje su odredile tok civilizacije.

1. Bitka na rijeci Hidasp (326. p.n.e.)

Inače poznata i kao Bitka kod Dželama, ili Prva bitka kod Dželama, odvila se 326. p.n.e. između Aleksandra Velikog, kralja starogrčkog kraljevstva Makedonije i Porusa (Purua), indijskog kralja koji je upravljao teritorijom između rijeka Hidasp i Čenap na prostorima današnjeg Pakistana, u Pendžabu.

Proljeća 326. p.n.e. Aleksandar Veliki je prešao preko rijeke Ind u blizini Ohinda gdje je sreo Omfisa (Ambhija, kako je njegovo pravo ime glasilo), princa Taksile, koji je još jedanput iskazao svoju odanost Aleksandru. Ovo ujedinjenje se slavilo žrtvama i igrama u Taksili. Međutim, Puru, vladar regije između rijeka Hidasp i Asesin (sada Čenab), se odbio pokoriti i spremio da krvlju brani svoje kraljevstvo.

Nakon što se ulogorio na zapadnoj obali Hidaspa, nasuprot Puruove vojske sa slonovima na istočnoj strani, Aleksandar se spremao preći rijeku. Kako bi napravio diverziju, držao je svoje trupe u stalnom pokretu i prevezao flotilu kopnom. U međuvremenu je uočio tačku prelaza gdje je Hidasp tekao oko šumovitog rta, a ostrvo je skrivalo njegovu flotu. Pod okriljem proljećne oluje, Aleksandar je prešao sa relativno malim brojem trupa od oko 6.000 pješaka i 5.000 konjanika.

U zoru su Aleksandrove snage stigle do istočne obale i napredovale prema Puruovoj glavnoj vojsci, lako porazivši odred indijske konjice i bojnih kola kojima je zapovijedao Puruov sin. Puru je tada rasporedio svoje snage, postavivši slonove među pješadiju s konjicom i bojnim kolima na bokovima. Taktika je bila da slonovi slome makedonsku falangu, ali su Aleksandrove iskusne trupe otvorile redove, onesposobile goniče i napale slonove.

Aleksandar je upotrebio konjicu za maksimalnu smetnju. Predvodio je juriš koji je izazvao pometnju, a dok je indijska konjica pokušavala ojačati svoje redove, udarila ih je druga konjica koju je predvodio Aleksandrov vojskovođa Koin. Indijska konjica je potisnuta nazad među pješadiju. Slonovi, sada van kontrole, gazili su vlastite trupe. Makedonska falanga nastavila je napad, a konjica je okružila začelje. Bitka je završila masakrom s malo preživjelih.

Pobjeda je proslavljena igrama i osnivanjem gradova Bukefala i Nikeja. Prema legendi, Aleksandar je upitao Purua: “Kako da postupim sa tobom?”, na šta mu je on odgovorio “Kao sa kraljem”. Bez obzira na poraz, Puru je impresionirao Aleksandra hrabrošću i ponovo je postavljen za vladara svojih teritorija. Aleksandar je tada krenuo u bitku protiv Puruovog istočnog sunarodnika, koji je pobjegao, dopuštajući Aleksandru da pripoji još više teritorija. Osvajanje se nastavilo tokom monsuna, što je dovelo do zauzimanja i uništenja Sangale, dodatno učvrsćujući Aleksandrovu kontrolu nad regijom.

2. Bitka na Euremidonu (466. p.n.e.)

Bitka na Euremidonu vodila se na rijeci i na kopnu, između grčke vojske Delskog saveza pod Kimonom i presijske vojske pod Titraustom, 466. p.n.e. Spada u bitke Ratova Delskog saveza i Grčko-persijskih ratova.

Atinjani predvođeni Kimonovom flotom od oko 200 brodova su isplovili kako bi presreli persijsku flotu koja je pokušavala učvrstiti svoju moć u regiji. Persijska flota, sastavljena od oko 350 brodova, imala je za cilj ponovo uspostaviti kontrolu nad obalnim gradovima koje su Grci oslobodili. Kimon je odlučio da napadne Persijance prije nego što se uopšte uspiju organizovati.

Bitka je započela blizu ušća rijeke Euremidon, gdje su Atinjani iznenadili persijsku flotu i primorali ih da se povuku prema obali, dok su ih Atinjani neumorno plovili prema njima. Mnogi persijski brodovi su bili potopljeni ili zarobljeni, a ostatak flote se povukao skroz.

Nakon što su odnijeli nesumnjivu pobjedu na rijeci, Atinjani su iskrcali svoje trupe i započeli bitku na kopnu protiv persijskih trupa koje su se okupile na obali. Persijanci, demoralizovani i dezorganizovani nakon poraza na moru, podlegli su snažnom napadu Atinjana i bili prisiljeni da se povuku.

Bitka na Euremidonu omogućila je Atinjanima da oslobode mnoge grčke polise pod persijskom kontrolom i učvrstila njihovu dominaciju na Egejskom moru. Sam Kimon je nakon bitke postao heroj, a pobjeda je dodatno ojačala položaj Delskog saveza te omogućila Grčkoj da preuzme inicijativu u sukobu sa Persijom.

3. Bitka kod Kane (216. p.n.e.)

Bitka kod Kane je rimski najozloglašeniji poraz u istoriji Rima. Procjenjuje se da je jednog popodneva borbe poginulo između 40.000 i 70.000 rimskih vojnika, u prosjeku oko 100 mrtvih u minutu. Konsekvence su bile toliko katastrofalne, da su Rimljani nakon bitke u centru grada žive pokopali dva Grka i dva Gala, u žrtvene svrhe.

Bitka kod Kane se odigrala 2. avgusta 216. p.n.e. i jedna je od najpoznatijih bitaka Drugog punskog rata koji se odvio između Kartagine i Rimske Republike. Hanibal, mada brojčano slabiji je pokazao izvanrednu vojnu sposobnost, koja i dan danas opčinjava vojskovođe, učene ljude i istoričare.

Rimljani, predvođeni konzulima Lucijem Emilijem Paulom i Gajem Terencijem Varonom su okupili ogromnu vojsku od oko 80.000 pješaka i 6.000 konjanika. Nasupot tome, Hanibalovu vojsku je sačinjavalo oko 50.000 pješaka i 10.000 konjanika. Brojčanu inferiornost je ipak uspio nadoknaditi superiornom strategijom.

Hanibal je postavio svoje trupe u obliku polumjeseca, sa najiskusnijim vojnicima na krilima i slabijim trupama u sredini. Rimljani, uvjereni u svoju nadmoć, krenuli su u frontalni napad sa ciljem da slome Hanibalovo središte. Kako su napredovali, Hanibal je naredio središnjim trupama da se povuku, stvarajući iluziju povlačenja. Rimljani su upali u zamku, jer su ih bočne kartaginske trupe postepeno opkoljavale.

Kada su rimske trupe bile potpuno opkoljene, Hanibal je naredio napad sa krila i leđa. Njegova konjica, predvođena bratom Hazdrubalom, uspjela je poraziti rimsku konjicu i napadne rimsku pješadiju s leđa. Rimljani su se našli u smrtonosnom obruču, bez mogućnosti povlačenja.

Bitka je bila katastrofalna za Rimljane. Između 40.000 do 70.000 rimskih vojnika je poginulo ili je zarobljeno, uključujući konzula Emilija Paula. Hanibal je ostvario jednu od najvećih pobjeda u vojnoj istoriji, koristeći taktiku dvostrukog opkoljavanja.

Pobjeda kod Kane imala je dalekosežne posljedice. Rim je bio u šoku i pretrpio je težak moralni udarac. Mnogi od Hanibalovih neprijatelja pridružili su se njegovoj strani, vjerujući da je pobjeda nad Rimom neizbježna. Ipak, Rimljani su se brzo oporavili, prilagodili svoje strategije, izbjegavajući direktne sukobe sa Hanibalom i fokusirajući se na iscrpljivanje njegovih resursa i saveznika.

Bitka kod Kane ostala je jedan od najvažnijih primjera vojničke taktike i strategije. Hanibalova sposobnost da iskoristi neprijateljsku nadmoć protiv njih samih i njegova vještina upravljanja trupama učinili su ga jednim od najvećih vojskovođa svih vremena.

4. Bitka kod Avarajra (451. n.e.)

451. godine Jermenija se našla u nezavidnom položaju, suočena sa dvije supersile, Rimljanima na zapadu, i Sasanidima na istoku. Bivši u takvom položaju, Jermeni su često trpili invazije svojih neprijatelja.

Persijanci su već neko vrijeme bili nadmoćni gospodari Jermenije, ali je ona i dalje bila pod rimskim uticajem. Ipak, Jermenija je zadržala većinu svoje autonomije, djelujući kao vazalna država Sasanidske Persije. Nakon što na vlast dolazi Jezdegerd II (439. – 457.) položaj Jermena se znatno mijenja.

Jermenija je već dugo bila hrišćanska zemlja. Međutim, Jezdegerd je hrišćanstvo smatrao rimskom religijom te je za njega bilo neprihvatljivo imati važnu pograničnu oblast koja se graniči sa Rimom, a koja je pod uticajem rimske religije.

Stoga, Jezdegerd se odlučuje na konvertovanje Jermena u zoroastrijanizam, zvaničnu religiju Sasanidske Persije, prilikom čega nailazi na težak otpor. Nakon toga Jezdegerd odlučuje da silom pokori Jermene i preobrati ih na zoroastrijanizam.

Jermeni su se spremali na odbranu pod vođstvom Vartana Mamikonijana, a dok su mnogi Jermeni stali na njegovu stranu, bilo je i onih koji su se priklonili Persijancima.

Susret dvije vojske dogodio se na ravnici Avarajra, sa rijekom između njih. Jermensku vojsku većinom su činili vojno neobučeni ljudi poput seljaka, sa dodatnim veteranima koji su ranije služili Sasanidima. Vartan je zatražio pomoć od tadašnjeg rimskog cara Teodosija, ali je nije dobio, jer je on bio zauzet borbom protiv Huna.

Persijska vojska je bila trostruko brojnija od Jermena. Sastojala se većinom od pješadije i konjice uz nekoliko slonova.

Persijanci su bitku započeli na lijevom krilu, potiskujući desno krilo Jermena. Vartan je tada predvodio kontranapad sa svojom konjicom, slomivši desno krilo Persijanaca. Međutim, prilikom okretanja prema središtu Persijanaca, opkoljeni su od strane persijske vojske koja je prvobitno čuvala logore. Vartan je poginuo zajedno sa svojim ljudima.

Čudesno je da smrt Vartana Mamikonijana nije izazvala pad morala među Jermenima, koji su se nastavili boriti protiv neprijatelja, uprkos njihovoj ogromnoj nadmoći.

Iako su Persijanci pobijedili u bici, ovo se može okarakterisati kao Pirova pobjeda. Za svakog mrtvog Jermena, pao je i jedan Persijanac. Tako da Jezdegerdov pokušaj pozoroastrijanjivanja nije uspio.

Jermeni su sačuvali svoj identitet, ali Bitka kod Avarajra ima dalekosežne implikacije. Ko zna šta bi se dogodilo da su Jermeni pali, i omogućili Sasanidima dalje širenje na teritorije tadašnjeg Rimskog carstva. Bitka kod Avarajra je popločala put ka Nvarsaškom mirovnom sporazumu, koji je potpisan između Vahana Mamikonijana (Vartanovog nećaka) i poslanika sasanidskog kralja nad kraljevima (šahanšaha) Balaša 484. godine.

Vartan Mamikonijan je u Jermenskoj pravoslavnoj crkvi kanonizovan za sveca, a Bitka kod Avarajra je postala kako nacionalni tako i crkveni praznik.

5. Bitka na Katalunskim poljima (451. n.e.)

451. godine Huni, pod vođstvom kralja Atile su prešli Rajnu i krenuli u invaziju na Galiju. Njegov pohod je izazvao veliki strah u Rimu, koji je već bio oslabljen prethodnim napadima i unutrašnjim problemima.

Rimski general, Flavije Aecije, poznat kao “posljednji Rimljanin,” uspio je da okupi koaliciju raznih germanskih plemena, uključujući i Vizigote pod vođstvom kralja Teodorika I i odlučio da se suprotstavi “Biču Božijem”.

Vojske su se sukobile na Katalunskim poljima (Šalons) u sjeveroistočnoj Francuskoj. Rimska vojska i njeni saveznici zauzeli su stratešku poziciju na uzvišenju, dok su Huni bili raspoređeni na ravnici ispod. Bitka je počela žestokim napadima Huna, poznatih po svojoj konjici i robusnim napadima.

Vizigoti, predvođeni Teodorikom, bili su smješteni na desnom krilu rimske vojske, dok su Rimljani držali središte. Aecije je iskoristio teren i defanzivne taktike kako bi usporio hunski napad. Teodorik je poginuo u borbi, ali su Vizigoti nastavili da se bore pod vođstvom njegovog sina, Torismunda.

Prelomni trenutak bitke nastupio je kada je rimska konjica pod komandom Aecija uspjela da probije hunske linije i izazove pometnju među njihovim redovima. Hunima je nanijeta velika šteta, a njihov napad je zaustavljen. Atila je bio primoran da se povuče i pregrupiše svoje snage, što je omogućilo Rimljanima i njihovim saveznicima da zadobiju prednost.

Bitka na Katalunskim poljima bila je taktička pobjeda za Rim i njegove saveznike, ali uz velike gubitke na obje strane. Atila se povukao, ali nije bio potpuno poražen. Ipak, njegova ambicija da osvoji Galiju bila je osujećena, a hunska prijetnja Evropi značajno je smanjena.

Za Rim, ova bitka je predstavljala poslednji veliki trijumf Zapadnog Rimskog Carstva. Aecije je uspeo da očuva privid stabilnosti i odloži propast carstva za nekoliko decenija. Savezništvo sa Vizigotima pokazalo je koliko je bilo važno ujediniti snage protiv zajedničkog neprijatelja.