Isplati li se živjeti? – Moje kratko razmatranje

Vijekovima se čovjek pita “isplati li se živjeti život”, a to je pitanje samo po sebi teleološko – postoji pretpostavka u pitanju koja kaže da život ima inherentnu svrhu. Ako bismo mogli dokazati, da se isplati živjeti, onda bi život sam po sebi imao nametnutu svrhu. S druge strane, ako bismo zaključili da se ne isplati živjeti, impliciramo da život nema svrhe i da nema smisla nastaviti živjeti.

Ipak, pitanje i ponuđeni odgovori, formulisani na gorenavedeni način nisu ispravno dati. Niti je pitanje pravilno postavljeno, niti su odgovori sasvim precizni.

Ako bi se zaključilo da se život “ne isplati živjeti”, ne slijedi nužno da je život bez svrhe. Moguće je imati svrsishodan život koji se ne isplati živjeti, u onoj svrsi koja je toliko malo značajna koliko je dovoljno da bi se reklo: “Ne isplati se živjeti.” Na isti način, ako se kao datost uzme život koji nema inherentnu svrhu, ne znači nužno da nije vrijedan življenja.

Možda i ovde jedan od odgovora zapravo nije formulisan kako treba. Inherentna svrha života je, ako bi se posmatrala dosadašnja razmatranja o svrsi života, kontradiktornost. Obično se kroz istoriju inherentnoj svrsi pripisivala određena eksterna svrhovitost i to najčešće u odnosu na smrt.

Prva nepravilnost je samo traženje eksterne svrhovitosti u apsolutu, životu budućeg vijeka i pripisujući takav telos inherentnosti života. Svaka svrhovitost čije porijeklo seže do eksternog, van onog što je životu životno, ne može biti inherentna svrha života. Druga nepravilnost je posmatranje života u odnosu na smrt. Na život bi se možda trebalo gledati ateleološki, bez cilja ili svrhe, ili bolje reći anti-metateleološki – gdje bi metateleologija bila sama metafizika teleologije. Anti-metateleološki pogled na život, podrazumijeva stoga da, sam koncept teleologije nije primjenljiv na život. Sama teleologija proishodi iz kauzalnosti. Teško je, čak i nemoguće, ukoliko bismo se i pozvali na Aristotela, što ni ne bi trebalo raditi, primijeniti bilo koji uzrok iz Aristotelove teorije uzroka na sam život. Onoliko koliko određeni fizički atributi poput mase nisu primjenljivi na metafizičke entitete toliko teleologija nije primjenljiva na koncept života.

Život lišen teleologije, je u najmanju ruku moguće živjeti – kako bi tvrdio Kami i drugi apsurdisti. Ipak, očigledno je da apsurdizam nije ono što ovdje nazivam anti-metateleološkim pogledom na život. Apsurdisti kažu da je život najprije odnos – odnos između čovjeka i svijeta – a sam takav odnos čovjeka kao racionalnog i svijeta kao iracionalnog vodi do apsurda. Moj ateleološki pogled nije nužno iracionalan, on samo podrazumijeva odsustvo svrhe, ali i kako sam već naveo iznad, i više od toga.

Život vrijedi živjeti onoliko koliko u trci trčanje vrijedi trčanja, u nekoj kosmološkoj trci, u apeironu, gdje je sve prožeto – a stoga, tautološki rečeno, život vrijedi živjeti jer je život – i ovo je aksiološko pitanje i aksiološki odgovor. Tautološki karakter života je razlog zbog kog život u svojoj suštini treba biti življen. Neki životi imaju svrhu, neki nemaju, u svakom slučaju, život se gleda na anti-metateleološki način, to jest kao fenomen kojem je koncept svrhe u potpunosti stran. Reklo bi se da je život ontološka tautologija.

Značajno je u ovom ogledu ukratko se osvrnuti na Hajdegerovo fenomenološko poimanje smrti kao mogućnosti. Za Hajdegera, smrt je krajnja mogućnost koja je tu da nas podsjeti na ograničenost postojanja i tjera nas da ozbiljno pristupamo svakom trenutku našeg života. Tim govoreći život nije predmet svrsishodnosti već autentične borbe sa životnim konačnim mogućnostima.

Pitanje o smislu života, nije uopšte ni pitanje, to je privid – upravo zbog toga što život ne traži svrhu – on traži da se živi, o svemu preko toga se ne može govoriti, a kako Vitgenštajn navodi u svom Traktatu: “Wovon man nicht sprechen kann, darüber muss man schweigen.” (O onome o čemu se ne može govoriti, o tome se mora ćutati.)