Sfumato: Tehnika zamagljivanja ili nešto drugo?

Sfumato dolazi od italijanske riječi, tj. glagola “sfumare” što znači prigušiti, zadimiti, zamagliti, zamutiti. Prema enciklopediji “Britanika”, to je tehnika kojom se teži postignuti fino nijansiranje, gotovo nevidljivu tranziciju između boja i tonova.

Ova tehnika se veže najčešće za Leonarda da Vinčija i njegove sljedbenike koji su navodno težili suptilnim gradacijama bez granica, povlačivši nijanse od svjetlijih ka tamnijim. Predstavlja jednu od najpoznatijih slikarskih tehnika razvijenih tokom renesanse. Osim da Vinčija, Rafael i Ticijan su takođe koristili slične tehnike za postizanje realističnih efekata u svojim umjetničkim djelima.

Ipak, analizirajući druga da Vinčijeva djela, ne čini se da je sfumato tehnika kojom se teži postići zamagljivanje kontura, tj. takozvani “blur” efekat kako se to uobičajeno vjeruje.

Naime, kako navodi Helmut Ruhemann u svom istraživačkom radu “Leonardo’s use of sfumato”, sfumato je metoda preciznog povezivanja svjetlosti i sijenke unutar jednog objekta, čime se postiže jasnoća i trodimenzionalnost oblika. On ističe da je prilikom interpretacije likovne tehnike, i uopšteno umjetničkog djela, pa samim tim i umjetnika, najvažnije je ispravno čišćenje slika. Mnoge zablude bi se mogle ispraviti shvatanjem i eliminacijom konfuzije koju donosi prljavština i stari slojevi laka. On navodi jedan interesantan primjer koji se uočava kod Peter Paul Rubensa, navodeći:

“Jednom sam čuo kako je poznati učenjak predložio primjenu metoda grafologije i psihoanalize na proučavanje slika kako bismo oktrili više o umjetnicima i njihovim namjerama. U istom predavanju je prilično upečatljivo tvrdio da je Rubensova sklonost ka crvenoj i drugim toplim bojama, u odnosu na plave i hladne tonove generalno, karateristika njegovog temperamenta. Međutim, njegovi zaključci su bili zasnovani na netačnom tumačenju činjenica. Kao obožavalac ‘patine’ na slikama, zanemario je da dovoljno prouči očišćene slike i nije bio svjestan da ispod žutog sloja ima otprilike isto toliko plavih i drugih hladnih boja koliko i toplih. Zapravo, u periodu kada su smeđi tonovi još dominirali, Rubensove boje su bile među najhladnijim od svih savremenih slikara.”

On dalje nastavlja i argumentuje da Leonardove bilješke i slike ne podržavaju interpretaciju da sfumato pokušava da zamagli ono što je na platnu i stimuliše dalje čovjekovu imaginaciju. Jedan od primjera je Leonardova slika “Dama sa hermelinom” koja pokazuje pravu tehniku sfumato. Tu se vidi da sfumato, umjesto tehnika koje zamagljuju konture ili umanjuju definiciju između figura i pozadina se zapravo fokusira na unutarobjektne tranzicije svjetlosti i sijenke.

Drugi primjer bi bila čuvena Leonardova slika “Bogorodica na stijenama”. Takođe, nigdje se u Leonardovim bilješkama ne nalaze metode da se postigne zamagljeni efekat, već naprotiv, kako objekte učiniti jasnijima. Jedino gdje se govori o zamagljivanju je kada se radi o objektima koji polako nestaju u daljini, ali što uopšte nema veze sa sfumatom, a što je dio atmosferske perspektive.

Cijela suština sfumato tehnike bi dakle bila u postizanju jasnoće kroz suptilne, precizne prelaze unutar objekta, čime se otkrivaju složenosti osvjetljenja i forme. Leonardova primarna namjera je u tome da realistično prikaže kako svjetlost i sijenka objekata oblikuju njihov volument i teksturu.

Takođe, Leonardove bilješke o optici i osvjetljenju ukazuju na pažljivo posmatranje prelaza između osvjetljenih i sjenčenih dijelova, posebno na površinama ljudskog tijela ili predmeta.