Vaskrsenje – Je li Isus zaista ustao iz mrtvih?

Vaskrsenje Isusa Hrista je kontroverzna tema koja se prožima posljednjih 2000 godina. Milioni ljudi širom svijeta vjeruje da je Isus Hristos, jevrejski učitelj iz 1. vijeka raspet na krstu, sahranjen, a zatim trećeg dana nakon raspeća ustao iz mrtvih. Vaskrsenje prema mnogim hrišćanima predstavlja temelj hrišćanstva, pa tako i sam apostol Pavle u svojoj poslanici govoreći:

¹⁴ A ako Hristos ne usta, uzalud dakle propovijedanje naše, a uzalud i vjera vaša.
1. Korinćanima 15:14

Pojedini apologetičari tvrde ne samo da se vaskrsenje može dokazati, već i da postoje ozbiljni dokazi koji potvrđuju vaskrsenje Isusa Hrista iz mrtvih. Osim što ćemo se baviti mogućnostima dokazivanja natprirodnih događaja poput gorenavedenog, pokušaćemo demonstrirati zašto je vjerovanje u vaskrsenje neodrživa i iracionalna pozicija.

Da li se natprirodni događaji mogu istorijski dokazati?

Istorija je nauka koja se bavi vjerovatnoćama. Koliko je zapisani događaj u istorijiskim izvorima istinit zavisi od toga koliko je vjerovatno da se nešto tako desi. Prema čuvenom apologetičaru Michael R. Licona-i Prilikom određivanja vjerovatnoće da se određeni događaj mogao desiti, treba uzeti u obzir sljedeće kriterijume:

Eksplanatorni obujam: Kriterijum koji sagledava kvantitet činjenica koje pokriva određena hipoteza. Hipoteza koja obuhvata najveći kvantitet relevantnih podataka ima najveći eksplanatorni obujam.
Eksplanatorna moć: Kriterijum koji sagledava kvalitet činjenica. Hipoteza koja objašnjava dostupne činjenica sa najmanje muke i nejasnoća ima veću eksplanatornu moć.
Vjerodostojnost: Hipoteza mora biti implicirana u većem stepenu i većim varijatetom prihvaćenih istina (ili tzv. “bekgraund” znanja).
Manje ad hoc
Hipoteza pruža ad hoc komponentu onda kada u sebe uključuje nedokazane pretpostavke, to jeste, kada ide izvan onoga što se već zna. Ad hoc hipoteza ide izvan onoga što izvori kazuju.

Licona navodi i peti kriterijum iluminacije – odnosno kriterijum prema kom hipoteza pruža moguće rješenje za druge probleme bez stvaranja zabune u drugim dijelovima izvještaja.

Osim što se natprirodne tvrdnje često ne poklapaju sa mnoštvom navedenih kriterijuma, u ovom slučaju ključan je kriterijum “koherentnosti istorijskih dokaza sa savremenim naučnim shvatanjima”, prema kome natprirodni događaji, u fizičkom modalnom obujmu, nisu mogući. S obzirom na činjenicu da istorija i nauka isključivo djeluju u fizičkom modalnom obujmu, da se zaključiti da se natprirodni događaji ne mogu dokazati kako naučno, tako ni istorijski.

David Hume, u desetom dijelu svog filozofskog djela “Istraživanje o ljudskom razumu”, naslovljenog “O čudima”, kaže sljedeće:

Jednostavan posljedak (a također i opće načelo koje zavređuje našu pažnju) jest, »da nikakvo svjedočanstvo nije dovoljno, da bi se ustanovilo neko čudo, osim ako bi svjedočanstvo bilo takve vrste, da bi njegova neistinitost morala biti čudesnija od činjenice koja se nastoji ustanoviti. Pa čak i u tom slučaju argumenti se međusobno poništavaju, a jači nam daje samo onoliko sigurnosti, koliko odgovara stupnju snage, koji preostaje kad se slabiji odbije«.
“Istraživanje o ljudskom razumu”, David Hume, Prvi dio, Odjeljak X, str. 137. Preveo Ivo Vidan, Kultura – Zagreb, 1956.

Vaskrsenje i Bayesova teorema vjerovatnoće

Tvrdnje prožete niskim stepenom vjerovatnoće zahtijevaju jake dokaze, čak i ako su u pitanju fizički moguće tvrdnje.

Ukoliko bi vam neko tvrdio da se popeo na Mont Everest bez noge je nešto što je fizički (naturalistički) moguće, ali veoma malo vjerovatno. Kao rezultat, ljudi bi zahtijevali više dokaza od same tvrdnje da ste se popeli na Mont Everest bez noge.

Što je nevjerovatnija moja tvrdnja, to više dokaza zahtijeva. Standard dokaza se mora poklapati sa nivoom nevjerovatnosti tvrdnje. Ovo se može matematički postaviti i razmotriti koristeći Bayesovu teoremu. Bayesova teorema u osnovi kaže da, ako treba da odlučimo o vjerovanju u određenu hipotezu, treba se odlučiti za onu najvjerovatniju. Ova vjerovatnoća se zasniva na dva računa: prethodnoj vjerovatnoći i odnosu vjerovatnoća.

Može se formalizovati na sljedeći način:

P(A|B) – vjerovatnoća da se dogodi A, ukoliko se događaj B desio.

P(B|A) – vjerovatnoća da se dogodi B, ukoliko se događaj A desio.

P(A) – vjerovatnoća događaja A.

P(B) – vjerovatnoća događaja B.

Možemo uporediti relativnu vjerovatnoću dvije teorije koje objašnjavaju određeni događaj nakon što analiziramo pozadinsko znanje i dokaze. Pozadinskom znanju dodajemo prethodnu vjerovatnoću – tj. šansu da je takva tvrdnja istinita prije nego što razmotrimo ikakve dokaze za takvu tvrdnju.

Koja je prethodna vjerovatnoća da je božanska ličnost vaskrsla iz mrtvih, kao i da je mnoštvo mrtvih oživjelo i izašlo iz svojih grobova? Vjerovatnoća je izuzetno mala.

Nakon što raspravimo u nastavku o dokazima ove tvrdnje, kratko ćemo se vratiti na Bayesovu teoremu.

Kako su drevni narodi shvatali distinkciju između prirodnog i natprirodnog?

Drevni narodi uopšte i nisu pravili razliku između prirodnih i natprirodnih događaja. Naše razumijevanje fascinacija se razlikuje od razumijevanja fascinacija u starozavjetnom, interperiodičnom i novozavjetnom dobu.

Među drevnim narodima, stvarnost se posmatrala kao nedjeljiva cjelina. Nisu postojale odvojene prirodne i natprirodne sfere. Bogovi su bili sastavni dio ove cjeline. U drevnim vremenima, takođe, nije postojao termin za ‘natprirodno’. Nije postojao svijet iznad nas u kojem bi bogovi djelovali. To se odnosilo na Rimljane, Grke, Jevreje i hrišćane. Niko od njih nije smatrao da postoji natprirodna dimenzija na način na koji mi danas shvatamo natprirodno, bar ne u shvatanjima prosječnog čovjeka.

Naravno, drevni narodi su bili svjesni da se određene stvari redovno događaju. Ako bacite kamen, on će pasti; neće odletjeti na nebo, što se dešava svaki put. Ipak, to nije zbog razumijevanja opstojnosti prirodnih zakona, već zato što su stvari takve kakve jesu – bogovi su stvorili svijet upravo na takav način. U drevno doba, vjerovalo se da bogovi upravljaju svime, od izlaska i zalaska sunca, preko začeća i rođenja, do vremenskih nepogoda i rasta usjeva.

Šta je fasciniralo ljude u drevnim civilizacijama?

Vulkanske erupcije, odgovori na molitve, uznesenja na nebo. Postoje brojne priče o ljudima koji su se uzneli na nebo. Postoji li ikakva razlika između ovih uobičajenih i neobičnih fascinacija kod drevnih naroda? U osnovi, ne. Bogovi su sve činili, baš kao što su omogućavali izlazak i zalazak sunca, tako su odgovarali na molitve i uzdizali ljude na nebesa. Sve se dešavalo iz jednog razloga. Ne postoji princip uzroka i posljedice.

Naše razumijevanje regularnosti razlikuje se od onoga kod drevnih naroda. Mi shvatamo da prirodni zakoni djeluju na određeni način i da su predvidljivi. Naučnici poput Isaaca Newtona, još u 16. veku shvatili su da se njihova filozofska i religijska shvatanja moraju razdvojiti od prirodnog svijeta i da postoje zakoni prirode.

Prirodni zakoni ne mogu povrijediti zakone prirode. U prirodi se nikada ne dešavaju povrede prirodnih zakona. U skladu sa prirodnim zakonima, nemoguće je putovati brže od svjetlosti, nemoguće je prkositi gravitaciji ili djelovati uprkos drugom zakonu termodinamike, a po tom osnovu su nemogući i besmrtnost i vaskrsenje.

Stoga, po svemu sudeći, da se zaključiti da je vaskrsenje posve nevjerovatan događaj.

Nevjerovatni iskazi zahtijevaju nevjerovatne dokaze

Kakve dokaze posjedujemo za vaskrsenje i koliko su oni nevjerovatni?

Najprije treba razumjeti da u Novom Zavjetu ne postoji izvještaj o Isusovom vaskrsenju. Postoje izvještaji o tome da je Isus razapet na krstu, da je sahranjen u grobnici Josifa iz Arimateje, te da je grobnica pronađena prazna, a zatim priče da se Isus Hristos pojavljuje učenicima. Konkretan izvještaj o momentu u kom Isus vaskrsava se ne nalazi u Jevanđeljima. Stoga, ne postoji empirijska opservacija vaskrsenja, postoje samo priče autora Jevanđelja o drugim ljudima koji su navodno vidjeli vaskrslog Isusa. U stvarnosti, postoji samo jedan očevidac u cijeloj Bibliji koji izričito tvrdi da mu se vaskrsli Isus pojavio, apostol Pavle.

Vaskrsenje i Pavlovo obraćenje

Pavlovo obraćenje se dešava 3 godine nakon Isusovog raspeća. Tome svjedoči opsežna hronologija pružena u Djelima apostolskim i Pavlovim poslanicama, da ako je Isus razapet 30. godine, Pavlovo obraćenje se dešava oko 33. ili 34. godine. Tako da, 3 ili 4 godine nakon navodnog vaskrsenja imamo Pavla koji tvrdi da je vidio Isusa. Ne pominje šta je to uključivalo. Ne kaže da ga je vidio dok je bio budan ili dok je spavao. Ne govori da li je govorio sa Isusom i ne pruža nikakav kontekst o tome. Samo kaže da ga je vidio. Indicira da su ga i drugi ljudi vidjeli, ali drugi ljudi nisu ništa pisali o da nam posvjedoče o tome. Pavle kaže da to drugi ljudi tvrde, a u konačnici imamo i Jevanđelja koja takođe to tvrde, koja su u suštini kasniji izvor. Stoga, imamo samo jednog očevica i kasnije izvještaje o vaskrsenju. Ovo se ne čini tako nevjerovatnim dokazima za tako nevjerovatnu tvrdnju da je Isus vaskrsao. Pretpostavimo da imate nekoga ko kaže da se vidjeli nekoga prije 20 godina ko je putovao brže od brzine svjetlosti. Da li biste to smatrali nevjerovatnim dokazom za tu tvrdnju? Jedna osoba koja je prije 20 godina vidjela nekog da je putovao brže od brzine svjetlosti? Čak i ako bi oni sami vjerovali u to, sigurno da ne biste povjerovali.

Jevanđelja i vaskrsenje

Pričajmo o Jevanđeljima. Ona su glavni izvor informacija o Isusovom vaskrsenju, stoga je važno preispitati njihovu vjerodostojnost. Tradicionalno se vjeruje da su Jevanđelja napisali Matej, Marko, Luka i Jovan. Međutim, pravi identitet autora nije poznat jer su tekstovi anonimni. Kasnije tradicije, koje se pojavljuju stotinu godina nakon nastanka Jevanđelja, navode da su autori bili Isusovi učenici Matej i Jovan, te Marko i Luka, prijatelji apostola. Marko je bio prijatelj Petra, a Luka prijatelj Pavla. Jevanđelja su napisana između 35 i 65 godina nakon Isusove smrti, što ih čini prvim zapisima o vaskrsenju.

Kakav je odnos Jevanđelja sa očevicima?

Jevanđelisti ne temelje svoje zapise na direktnim iskazima očevidaca. Jedino u Jevanđelju po Luki, napisanom oko 85. godine, autor navodi da se oslanja na priče koje su počele s očevicima. Ipak, ne tvrdi da je lično razgovarao s njima. Ove tradicije su se prenosile usmenim putem između 30-60 godina prije nego što su zapisane u formi Jevanđelja. Usmena predanja su sklona promjenama jer se prilagođavaju publici, šire ili skraćuju, dopunjavaju ili izostavljaju detalje. Nekonzistentnosti unutar samih Jevanđelja sugerišu da su se njihovi sadržaji mijenjali. Autori Jevanđelja ne tvrde da pišu istorijska djela, već „dobru vijest“ – Jevanđelje. Oni propovijedaju o spasenju koje donosi Isus, prepričavajući priče koje su čuli o svom Spasitelju i prilagođavajući ih. Takav pristup čak potvrđuju i vodeći hrišćanski apologeti. Jevanđelja često sadrže priče koje se nisu desile kako su opisane i citiraju Isusove riječi koje on možda nikada nije izrekao. Sve ovo upućuje na to da Jevanđelja nisu potpuno pouzdani dokazi.

Koliko su narativi vaskrsenja konzistentni?

Narativi o vaskrsenju su takođe nekonzistentni. Prema Jevanđelju po Marku, Isus je sahranjen u grobnici, a tri dana kasnije, dvije žene dolaze do grobnice i otkrivaju da Isusa nema. Sreću mladića koji im govori:

⁶ …ne plašite se, Isusa tražite Nazarećanina raspetoga; usta, nije ovdje, evo mjesto gdje ga metnuše. ⁷ Nego idite kažite učenicima njegovijem i Petru da pred vama otide u Galileju: tamo ćete ga vidjeti, kao što vam reče.
Jevanđelje po Marku 16:6-7

Žene zatim odlaze od grobnice, ali Jevanđelje navodi da nisu nikome ništa rekle jer su bile uplašene. U kontrastu s tim, Jevanđelje po Luki opisuje da žene idu do grobnice, vide da Isusa nema, i odmah potom odlaze i obavještavaju učenike.

⁹ I vrativši se od groba javiše sve ovo jedanaestorici i svima ostalijem.
Jevanđelje po Luki 24:9

Dakle, dok Marko tvrdi da žene nisu nikome rekle, Luka izvještava da su ipak obavijestile učenike. Ova neslaganja unutar izvještaja dodatno komplikuju razumijevanje istog.

Gdje su učenici otišli nakon navodnog vaskrsenja?

Gdje su učenici otišli kada su otkrili da je Isus vaskrsao? U Jevanđeljima po Mateju i Marku žene idu učenicima i kažu im da idu u Galileju, i učenici odlaze u Galileju koja je udaljena oko 5 dana puta. Isus se pojavljuje i to je kraj Jevanđelja.

¹⁶ A jedanaest učenika otidoše u Galileju u goru kuda im je kazao Isus. ¹⁷ I kad ga vidješe, pokloniše mu se; a jedni posumnjaše.
Jevanđelje po Mateju 28:16-17

Jevanđelje po Luki kaže drugačije. Učenici saznaju da je Isus vaskrsao na putu za Emaus (otprilike 12 kilometara udaljen od Jerusalima), a onda se Isus pojavljuje istog dana dvojici učenika, Isus im se pojavljuje i kaže im da ne napuštaju Jerusalim dok se ne obuku u silu s visine (to jest Pedesetnice), nakon toga Isus se uzdiže na nebesa.

⁴⁹ I gle, ja ću poslati obećanje oca svojega na vas; a vi sjedite u gradu Jerusalimskome dok se ne obučete u silu s visine. ⁵⁰ I izvede ih napolje do Vitanije, i podignuvši ruke svoje blagoslovi ih. ⁵¹ I kad ih blagosiljaše, otstupi od njih, i uznošaše se na nebo.
Jevanđelje po Luki 24:49

To bi značilo da učenici nisu mogli otići u Galileju da se susretnu sa Isusom (imajte na umu da je Galileja udaljena oko 5 dana putovanja).

Prema Djelima apostolskim koje je pisao isti autor kao i Lukino jevanđelje, zapravo jesu ostali u Jerusalimu narednih 40 dana sa Isusom koji im je dokazivao da je vaskrsao iz mrtvih. Koliko je dana potrebno da biste nekome dokazali da ste vaskrsli? Ili je vaskrsao ili nije.

³ Pred kojima i po stradanju svome pokaza sebe živa mnogijem i istinitijem znacima, i javlja im se četrdeset dana, i govori o carstvu Božijemu.
Djela apostolska 1:3

Nadalje, prema Djelima apostolskim, apostoli nikad ni ne napuštaju Jerusalim, ni na dan vaskrsenja, ni prije Pedesetnice, ni nakon pedesetnice. Zapravo nikada i nisu otišli u Galileju kako se to govori u Jevanđeljima po Mateju i Marku. Isus nije mogao da se vaznese na nebesa i na dan vaskrsenja i nakon 40 dana. Ovo su nekonzistentni narativi.

Joseph Smith i Baal Shem Tov

Koliko je ova priča vjerovatnije od one Joseph Smith-a i mormona? Tri osobe su se zaklele da su vidjeli anđela kako daje Smith-u zlatne tablice koje je on preveo – što zapravo i čini knjigu Mormona. Vidjeli su ih, dodirivali ih, vidjeli zapise na njima. Drugi očevici su takođe tvrdili da su vidjeli zlatne tablice. 11 očevidaca u savremeno doba koje smo mogli ispitati. Imamo 1 očevica prije 2000 godina nasuprot 11 očevidaca prije 150 godina. Iako su pojedini svjedoci poput David Whitmera, Oliver Cowderya i Martin Harrisa napustili pokret, David Whitmer je potvrdio svoje svjedočanstvo, bez obzira na otuđenje od mormonskog pokreta. Oliver Cowdery takođe nikad nije povukao svoje svjedočanstvo, a kasnije se čak i vratio u crkvu. Slično se dogodilo i sa Martin Harrisom koji je bio ekskomuniciran iz Crkve posljednjih svetaca, ali se na kraju ipak vratio u crkvu. Ostali svjedoci nikad nisu povukli svoja svjedočanstva.

Baal Shem Tov je takođe još jedna osoba koja je navodno činila čuda koja je zapisao zet njegove sekretarice, takođe imamo očevice poput njegovog tasta.

Zašto bismo Pavla smatrali privilegovanim i vjerovali njemu, a ne Joseph Smith-u ili Baal Shem Tov-u?

Koji su zapravo dokazi vaskrsenja?

Prazan grob – Ovo i nije neki dokaz za vaskrsenje, iako se često smatra. Pavle uopšte ni ne pominje prazan grob u svojim spisima, kao ni dvije žene. Nasuprot drugim Jevanđeljima, Luka pominje mnoštvo žena. Premda Pavle ne mora pomenuti svaki detalj događaja, ovo nas stavlja u poziciju da potencijalno evaluiramo razvoj narativa o vaskrsenju, naročito uzimajući u obzir da se u Jevanđeljima po Marku i Luki pominje da žene pronalaze kamen odvaljen od groba, dok se u Mateju samo odvaljivanje kamena sa groba događa u trenutku kada su žene već pristupile grobu.

U Novom Zavjetu prazan grob uopšte i nije nikakav dokaz. Učenici konstantno traže dokaze da je Isus vaskrsao iz mrtvih, iako su vidjeli prazan grob.

Nadalje, kritičari ukazuju da groba možda uopšte i nije bilo. Drevni Rimljani uopšteno i nisu sahranjivali kriminalce, kakvim su i Isusa smatrali, u odvojene grobove. Najčešće su ih bacali u zajedničke grobnice. Prema Svetoniju, kada jedan od zarobljenika moli Oktavijana da ga sahrane, on mu odgovara: “Ptice će se postarati za to uskoro.” (Svetonije, Augustus 13)

Na ovo nas blago upućuje i činjenica da je Pontije Pilat bio nasilan i nemilosrdan vladar, kasnije romantizovan od strane Jevanđelista u svrhu antijevrejske propagande.

Učenici su umirali u mukama zarad svojih vjerovanja – Ovo uopšte nije dokazano. Ne znamo kako su apostoli umrli, osim par slučajeva koji se navode dosta kasnije. Posjedujemo legendarne zapise iz 2. i 3. vijeka o smrti različitih apostola. Za većinu učenika ne znamo ništa o tome kako su umrli te da li su mučeni ili ubijani. Na kraju krajeva, čak i kada govorimo o progonu hrišćana u kasnijim vijekovima, hrišćani nisu bili proganjani isključivo zbog svog vjerovanja u vaskrsenje, već i zbog toga što su smatrani političkom prijetnjom Rimskom carstvu. Pored toga, istorijski gledano, hrišćani nisu jedini koji su bili proganjani i stradali zbog svoje vjere.

Širenje hrišćanstva – Ovo takođe nije nikakav argument. Ako se religija uspjela raširiti, ne mora značiti da je istinita. Da li je ijedno vjerovanje rašireno zato što je istinito? Ne, rašireno je zato što ljudi vjeruju u njega. Mnoštvo religija se proširilo širom svijeta; hinduizam, islam, judaizam, budizam i mnoge druge. Ne zato što su istinite, već zato što ljudi vjeruju u njih.

Jedini “dokaz” za vaskrsenje je to što su određeni ljudi vjerovali da se Isus zapravo pojavio nakon raspeća. Vrlo je moguće da su Pavle, Petar i Marija vidjeli nešto tj. nekog za kog su vjerovali da je vaskrsli Isus. Kada su u pitanju drugi navodni “očevici” koji se pominju u Jevanđeljima, prosto nemamo pouzdanih izvještaja o tome.

Ne postoji nijedan istoričar koji je pisao u reputabilnim istorijskim žurnalima da je vaskrsenje plauzibilan događaj. Naravno, istoričari i dalje mogu vjerovati u vaskrsenje koliko god to nevjerovatno bilo, ali to je samo i isključivo stvar vjere.

Koliko su relevantne činjenice o Isusovom životu za vaskrsenje?

Prva činjenica koja se najčešće navodi jeste da je Isus razapet na krstu. Ovo nema nikakve veze sa vaskrsenjem po sebi. Činjenica da je Isus umro samo potvrđuje da je umro, ništa više. Nema ništa čudesno u vezi sa Isusovom smrću. Smrt je neizbježna za svakog čovjeka. Stoga, koristiti ovo kao dokaz nije ništa do non sequitur.

Pojedini kritičari su ukazali i na nekonzistencije narativa o raspeću u Jevanđeljima u odnosu na ono što istorijski znamo o raspećima. Najprije to da su u Rimskom carstvu osuđenici najčešće ostavljani na krstu po par dana, dok je Isus prema Jevanđeljima skinut sa krsta prije jevrejskog praznika Šabata. Treba imati na umu da je Isus Hristos osuđen od strane Rimljana kao protivnik države te da je malo vjerovatno da bi Jevreji i njihov praznik imali ikakav udio u tome.

Mnošto učenika su iskusili ono što su interpretirali kao vaskrslog Isusa. Zapravo niko od ovih učenika nam ne svjedoči o ovome lično. Ovo se tvrdi umjesto njih. Postoji samo jedan koji nam zaista to kaže, apostol Pavle.

Isus se pojavljuje mnoštvu. Zapravo niko iz mnoštva nam ne govori o tome, drugi pišu da se ovo dogodilo. Pavle zapravo tvrdi da se Isus pojavio dvanaestorici. Ako referira na apostole, zapravo bi trebalo reći jedanaestorici, s obzirom na to da se Juda Iskariotski objesio.

Pavle je imao iskustvo za koje je smatrao da mu se pojavio vaskrsli Isus. Ne znamo kakvog mentalnog stanja je bio Pavle u trenutku kada mu se pojavio Isus Hristos. Pritom, ništa od toga se ne dešava u onom vremenskom opsegu opisanom u Jevanđeljima – kada se Isus navodno pojavljuje učenicima i mnoštvu. Pavle tvrdi da mu se Isus pojavio tek 3 godine nakon što je Isus stradao na krstu, vaskrsao i uznio se na nebesa.

Ponovni osvrt na Bayesovu teoremu i vaskrsenje

Imajući u obzir da su čudesne tvrdnje veoma vjerovatne u skladu sa našim pozadinskim znanjem, kao i činjenicu da ne postoje jaki dokazi za vaskrsenje koje bi opravdali vjerovanje u isto, da se zaključiti da nemamo dobre razloge da vjerujemo u isto, ili u silogističkoj formi:

Čudesne tvrdnje su inicijalno nevjerovatne u odnosu sa našim pozadinskim znanjem.
Ukoliko je tvrdnja inicijalno nevjerovatna u odnosu sa našim pozadinskim znanjem te dokazi nisu jaki, onda ne treba vjerovati u istu.
Vaskrsenje Isusa Hrista je čudesna tvrdnja.
Dokazi za vaskrsenje nisu dovoljno dobri.
Stoga, vjerovanje u vaskrsenje nije najbolja pozicija.