Sve češće internetom kruže informacije o idealnom načinu ishrane, i o ishrani kakvu čovjek treba imati na osnovu svoje anatomske građe. Najčešće se raspravlja o tome da je čovjek zapravo biljojed, čija anatomija i fiziologija je isključivo namijenjena za konzumiranje biljaka.

Bavićemo se najčešćim argumentima koji se pružaju u prilog ovoj tvrdnji i temeljno ih analizirati u skladu sa svim dostupnim naučnim podacima.

Ljudska crijeva ukazuju da su ljudi biljojedi

“Ljudska crijeva su dosta duža od crijeva mesojeda, te su prema svojoj dužini više nalik biljojedima.”

Poređenja anatomije digestivnog trakta. Može se vidjeti da je ljudski digestivni trakt relativno mali. U poređenju sa svinjom, svaštojedom koji se često smatra modelom za ljude, ljudsko debelo crijevo je znatno manje. Crijeva psa su prostrana, ali relativno kratka. Ljudsko debelo crijevo je takođe malo u poređenju sa antropoidnim majmunima, ovdje ilustrovano orangutanom. Kengur, nepreživarski fermentor prednjeg crijeva, ima veliki, saćasti stomak, dok zadnji fermentor, konj, ima prostrano, višekomorno debelo crijevo. Koala, koja konzumira samo lišće bogato taninima i eteričnim uljima, ima opsežno debelo crevo i smanjeno tanko crevo.

Tačno je da su ljudska crijeva dosta duža od crijeva mesojeda, ali su u isto vrijeme i kraća nego crijeva biljojeda, što nam govori da čovjek nije ni mesojed ni biljojed, već nešto između, odnosno svaštojed. Cijela dilema oko toga da li je čovjek biljojed ili mesojed se svodi na lažnu dihotomiju. Čovjek nije ni biljojed ni mesojed, čovjek je prosto svaštojed.

Ljudski zubi ukazuju na to da su ljudi biljojedi

“Ljudi nemaju oštre zube poput mesojeda, njihovi zubi su namijenjeni za mljevenje i sjeckanje, a ne za kidanje, što ukazuje na to da su biljojedi.”

Tačno je da ljudski očnjaci nisu oštri poput onih kao kod lava, ali ipak, postoji razlika u anatomiji zuba kod čovjeka i biljojeda. Čovjek, za razliku od krave, zeca, konja ili magarca ipak posjeduje očnjake. To je još jedan dokaz da čovjek nije ni mesojed ni biljojed, već svaštojed.

Razlog zašto čovjek nema krupne zube i oštre očnjake poput nekih vrsta majmuna vjerovatno leži u tome što su tokom svog prilagođavanja naučili da koriste oruđe i vatru kako bi razmekšali tvrdu hranu, što je dovelo do smanjenja zuba. Ovo je ujedno i razlog zašto ljudi imaju manju usnu duplju i mobilnost vilice u odnosu na mesojede, ali i biljojede poput šimpanzi.

Ljudi nisu dobri lovci

“Ljudi nisu brzi poput mačaka i drugih predatora, tek s pojavom strijele, sjekire i sličnih predmeta postalo je moguće ubijanje i zarobljavanje plijena.”

Osnovna karakteristika primata svaštojeda jeste da pripadaju najradoznalijim i najinteligentnijim primatima. Sposobni su da se prilagode novim prilikama, da otkriju novu vrstu hrane i iskoriste svoje lukbavstvo i oštroumnost da prevaziđu biološke razlike između životinja i biljaka koje jedu. Pojedini stručnjaci smatraju da su prvi ljudi zapravo bili lešinari, ali u svakom slučaju životinjska hrana je dugo bila značajan dio naše ishrane. Meso i mliječni proizvodi su svakako morali preovladavati u ishrani sjevernije nastanjenih ljudi, gdje je zimi biljnu hranu dosta teže pronaći.

Osim toga, drugi primati svaštojedi koji love, poput šimpanzi još uvijek ne koriste strijele i sjekire u lovu, ali ipak love.

Pojedini sajtovi navode da, iako je inteligencija ljudi znatno evoluirala, ona ne evoluira uvijek u svrhu ljudskog opstanka i prehrane, što nije dobro objašnjenje zašto ljudi nemaju krupne zube, mobilniju vilicu, kandže i sl.

Ovo je prosto “begging the question”. Niko nije ni rekao da je ljudska inteligencija evoluirala u svrhu ljudskog opstanka i prehrane, jer evolucija ljudske inteligencije je i dalje predmet rasprave, ali je suština da nakon evolucije inteligencije, ljudi otkrivaju vatru kao i način za pravljenje oruđa. Tokom hiljada godina upotrebe vatre i oruđa, dolazi do redukcije veličine vilice i zuba. Kandže nisu nužne da bi neko bio lovac, naročito kod primata. Primati poput marmozeta imaju kandže, ali jako rijetko love. S druge strane babuni i šimpanze love dosta češće nego marmozeti, a meso kod babuna čini 5-20% cjelokupne ishrane. Ne treba ni pominjati da postoje druge životinjske vrste osim primata koje su takođe predatori, a uopšte nemaju kandže. Odsustvo kandži ne znači nesposobnost lova.

Želudačna kiselina ljudi nije dovoljno jaka kao kod mesojeda

Želudačna kiselina se ne razlikuje znatno od želudačne kiseline mesojeda, i sasvim je dovoljno jaka za konzumiranje mesa.

Pojedini sajtovi navode da iako je želudačna kiselina jaka, čovjek ima puno manju koncentraciju i sposobnost lučenja želudačne kiseline za razliku od svaštojeda poput svinja, medvjeda i pojedinih vrsta pasa.

Prije svega, psi nisu svaštojedi. Psi su mesojedi. Drugo, ovo prosto nije tačno. Medvjed, svinja i čovjek imaju jako sličnu koncentraciju želudačne kiseline, oko 100 mM (milimola). Za razliku od čovjeka, medvjeda i svinje, krave i konji imaju koncentraciju između 20-30 mM, dok lav i tigar imaju oko 100-150 mM. Sposobnost lučenja želudačne kiseline je svakako manja iz prostog razloga što ljudi svoju hranu termički obrađuju već desetinama hiljada godina, a takođe i konzumiraju dosta manje vlakana i biljaka koje su teške za stomak. Npr. medvjed konzumira čak i koru drveta. Usput, koncentracija i sposobnost lučenja želudačne kiseline zavise i od ishrane, tako da, vjerovatno ukoliko bi čovjek konzumirao termički neobrađeno meso, njegov želudac bi lučio više želudačne kiseline nego inače.

Ribe svaštojedi poput tilapija imaju dosta manju koncentraciju želudačne kiseline od čovjeka.

U svakom slučaju, čovjekov želudac luči dovoljnu koncentraciju kiseline za konzumaciju mesa.

Arteroskleroza je bolest biljojeda?

Osvrnućemo se i na tvrdnju koja kaže da s obzirom da je arteroskleroza bolest biljojeda, a ljudi su skloni arterosklerozi, to pokazuje da meso nije namijenjeno ishrani ljudi.

Arteroskleroza je bolest koju karakteriše stvaranje lezija na zidovima arterija. Ove lezije uz nagomilavanje plaka dovode do sužavanja arterija.

Pretjerano konzumiranje mesa kod biljojeda dovodi do arteroskleroze, što je tačno, ali što nije isključivo za biljojede. Svaštojedi poput svinja takođe mogu razviti arterosklerozu. U rijetkim slučajevima, čak i mesojedi mogu razviti arterosklerozu.

Biljojedi apsorbuju polinezasićene masne kiseline kao LDL holesterol, ne mogu efektivno konvertovati egzogene palmitinske masne kiseline u mononezasićenu oleinsku kiselinu, što dovodi do nagomilavanja palmitinskih masnih kiselina, a oba ova faktora zajedno dovode do arteroskleroze. Pored toga monociti i makrofagi u arterijskoj intimi nisu toliko efikasni u hidrolizi masnih kiselina esterifikovanih holesterolom, što dovodi do nakupljanja naslaga u arterijama.

Pretjerano konzumiranje mesa kod biljojeda dovodi do arteroskleroze, ali umjereno konzumiranje mesa kod svaštojeda ne. Osim toga, moguće je razviti arterosklerozu konzumiranjem biljne hrane ukoliko je to propraćeno unosom transmasti. Na kraju, moguće je razviti arterosklerozu i konzumiranjem biljne hrane, čak i bez transmasti. Takođe, kao što je već gore navedeno, mesojedi mogu razviti arterosklerozu ukoliko su genetski skloni hiperlipidemiji ili boluju od neke druge metaboličke bolesti, ili se npr. hrane izuzetnim količinama zasićenih masti i namirnicama prebogatim holesterolom. Sam ovaj argument nema smisla, jer zanemaruje činjenicu da arteroskleroza nastaje zbog pretjeranog unosa zasićenih masnih kiselina i holesterola, ali umjerena konzumacija ne dovodi do arteroskleroze.

Mnogi ljudi su netolerantni na laktozu

Tačno je da su mnogi ljudi netolerantni na laktozu. Razlog tome je što je čovjek počeo da konzumira mlijeko tek u posljednjih 10.000 godina. Premda su mnogi netolerantni, preko 30% ljudi na svijetu su tolerantni na laktozu, a trebalo bi da se broj konstantno kroz dalju istoriju povećava, kako se veći procenat ljudske populacije bude adaptirao na istu. Dakle, konzumiranje mlijeka je ništa drugo nego adaptiranje na drugu vrstu hrane. Imajući u obzir da je čovjek svaštojed, nema ničeg pogrešnog u konzumiranju mlijeka.

Ljudski mozak se razvio zahvaljujući konzumiranju mesa

Kritičari kažu da bi prema ovoj logici mesojedi imali najrazvijeniji mozak, ali to ipak nije tako.

Ovo je klasično nerazumijevanje evolucije i kako ona funkcioniše. Prije svega, ne tvrdi se da se mozak uopšteno razvio zahvaljujući konzumiranju mesa, već da se ljudski mozak razvio zahvaljujući konzumiranju mesa. Takođe, konzumacija mesa je jedan od faktora koji je doprinio razvoju mozga, ali ne jedini.

“Meso nije zaslužno za razvoj mozga kod čovjeka, već biljni skrob.”

Mogli bismo uputiti istu kritiku kao gore: “Zašto onda biljojedi koji konzumiraju biljni skrob nemaju najrazvijeniji mozak?”, ali mi se nećemo služiti faličnim rezonovanjem, već ćemo reći da je tačno da je i biljni skrob doprinio razvoju mozga, ali baš i kao konzumacija mesa, to nije jedini faktor.

Proteini i masti iz mesa su ključan i dugotrajan izvor energije za mozak.

Enzimi i geni za varenje

Svaštojedi i mesojedi posjeduju enzime i gene za varenje koji ili manjkaju kod biljojeda, ili ih biljojedi uopšte nemaju. Pepsin, tripsin i himotripsin su enzimi ključni za varenje prottetina, koji su prisutni u većoj mjeri kod svaštojeda i mesojeda nego kod biljojeda. Optimalna pH vrijednost želudačne kiseline za aktiviranje pepsina je između 1.5 do 3.5, što ukazuje da je naš želudac pogodan za razgradnju proteina i biljnog i životinjskog porijekla. Takođe, lipaza – enzim ključan za razgrađivanje masti u masne kiseline i glicerol se proizvodi u većoj količini kod svaštojeda i mesojeda nego kod biljojeda. Amilaza koja razgrađuje skrob u jednostavnije šećere se kod ljudi proizvodi i u pljuvačci i u pankreasu, što je radije karakteristika svaštojeda, nego biljojeda kod kojih se proizvodi samo u pankreasu. To omogućava ljudima konzumaciju i biljne, skrobom bogate ishrane, i mesne, jer ovaj enzim osigurava bolju razgradnju i apsorpciju. Sve u svemu, prisustvo lipaze i amilaze navodi na zaključak da je čovjek adaptiran na raznovrsnu ishranu.

Haptoglobin (HP) je glikoprotein koji veže slobodni hemoglobin kako bi se spriječilo oksidativno oštećenje. Iako ga ima i kod biljojeda, kod svaštojeda i kod mesojeda je prisutan u većim količinama.

Citohrom P450 (CYP450) je hemetiolatski protein čija je svrha metabolisanje masnih kiselina. Nivoi CYP450 enzima su prisutni u manjim količinama nego kod biljojeda.

Laktaza (LCT) enzim koji razgrađuje laktozu na glukozu i galaktozu, je ključan za varenje mlijeka. Ima ga u dostat većim količinama nego i kod biljojeda i kod mesojeda.