Kako reče jedan neimenovani autor: “Biblija je najprodavanija, a najmanje čitana i najmanje razumljena knjiga.” I to je zaista tako. Međutim, ima ljudi koji čitaju Bibliju, i to veoma često, može se reći rutinski. U razgovoru sa takvim osobama ćete se najčešće sresti sa frazom: “Piše u Bibliji” ili “Biblija kaže ovako”. Šta je Biblija, da li zaista neke stvari pišu u Bibliji, mogu li se biblijski tekstovi uzimati zdravo za gotovo, mogu li laici precizno tumačiti Bibliju bez dubokog učenjačkog znanja i da li Biblija zaista “kaže” su pitanja na koja ćemo pokušati odgovoriti u ovom članku.

Svrha članka

Svrha članka je da pokaže koliko je Biblija komplikovana tj. teška i zašto ne može svaki laik da je čita i tumači.

Šta je Biblija?

Biblija ili Sveto pismo je knjiga… Već smo pogriješili, idemo ispočetka.

Biblija ili Sveto pismo nije knjiga, već antologija, odnosno skup knjiga koje potiču od različitih autora iz različitih zemalja na različitim jezicima. Riječ Biblija, što bi trebalo svima biti poznato, potiče iz grčkog jezika – “ta biblia” – što znači “knjige”. Riječ “biblion” dakle znači knjiga, a to dolazi od deminutiva riječi “biblos” koja znači “papirus, svitak” i potiče iz semitskih jezika. Biblos je inače i naziv grada na području današnjeg Libana u kom se proizvodio papirus i gdje se razvilo feničansko pismo, otuda i potiče asocijacija riječi “biblos” sa papirusom i svitkom.

Postoje različiti kanoni Biblije, neke zajednice priznaju kanone sa više, a neki sa manje knjiga. Može se reći da sve zajednice prihvataju knjige kanona koji zovemo “Palestinski kanon” i koji broji ukupno 66 knjiga. Neke zajednice prihvataju i dodatne knjige, ali ih uzimaju za devterokanonske (drugokanonske).

Tradicionalno shvatanje procjenjuje da je biblijske knjige pisalo oko 40 autora. Istina je zapravo da Biblija ima dosta širu i kompleksniju grupu autora, uređivača i redaktora koji su djelovali kroz određeni vremenski period i čiji broj zasigurno premašuje 40.

Iz kojih zemalja dolaze autori Biblije? Najviše sa prostora Bliskog istoka, ali uopšteno se može reći iz drevnih kraljevstava Izraela i Jude, moguće Egipta i naravno drevne Grčke.

Na kojim jezicima je pisana Biblija? Biblija je većinski pisana na hebrejskom i grčkom jeziku, mada postoje dijelovi iz Danila i Jezdre koji su pisani na aramejskom. Aramejski je bio lingua franca duži vremenski period na Bliskom istoku. Mada je postojao spor oko jezika Novog Zavjeta, da li je on pisan na hebrejskom, aramejskom ili na grčkom, akademski proučavaoci Biblije se jednoglasno slažu da je Novi Zavjet pisan na grčkom jeziku. U posljednje vrijeme kruže navodi kako su otkriveni novi novozavjetni manuskripti na hebrejskom jeziku, ali u pitanju su kasni i nevjerodostojni prevodi sa grčkog na hebrejski, ili čak sa grčkog na katalonski, pa sa katalonskog na hebrejski, dakle prevod prevoda. Suština je da nam ti jezici nisu bliski. Čak i ako razumijemo možda savremeni grčki ili hebrejski, to nisu isti jezici kao biblijski grčki i hebrejski. Poznato je da kod nas ljudi ne znaju ni svoj savremeni maternji jezik, a kamoli maternji jezik kakav je bio recimo u doba Dositeja Obradovića. Još ako uzmemo u obzir nivo poznavanja jezika, a u proučavanju kompleksnih književnih dijela je neophodan izuzetno visok nivo, stvari postaju još teže.

Šta piše u Bibliji?

Ukoliko ste pročitali prethodne pasuse o Bibliji, vjerovatno ćete se složiti da je Biblija izuzetno komplikovano tekstualno tijelo. Mnoštvo autora iz mnoštva zemalja, pišu na tri nama skroz nepoznata jezika, što je dovoljno da zaključimo da Bibliju ne možemo sasvim ispravno čitati. Čak i među najobrazovanijim ljudima postoje sporovi o čitanju različitih dijelova Biblije. Kako onda možemo očekivati da običan čovjek sasvim razumije šta to piše u Bibliji?

Treba razumjeti da je Biblija konstantno zloupotrebljavana kroz istoriju i zloupotrebljava se i dan danas. Zato, ako vam neko kaže da nešto “piše u Bibliji”, ne mora značiti da je smisao napisanog doslovan.

Napomenuću da osim što Biblija nije jedna knjiga, biblijske knjige čak nisu ni homogenog žanra. U Bibliji postoje istorijski dijelovi, dijelovi koji se tiču tadašnjih pravnih sistema, mudrosti i pouke, proročka literatura, pjesme, poslanice i besjede.

Različiti žanrovi koriste i različite stilske figure, pa tako imamo alegorije, metafore, simbolike, poređenja, personifikacije i sl.

Nadalje, različiti tekstovi imaju različite strukture u zavisnosti od žanra.

Na kraju krajeva, u Bibliji čak ima i dosta ironije ili sarkazma.

Zaključak i ironija van Biblije

Ako išta, iz svega ovoga se može zaključiti da se biblijski tekstovi ne mogu uzimati zdravo za gotovo, uvijek čitati onako kako piše, a naročito se ne može takva laička interpretacija poturati drugima u svrhu manipulacije.

Ne znate i ne možete znati na šta su tačno mislili biblijski pisci dok su pisali spise. Najviše što možete jeste da se akademski bavite Biblijom, analizirate je na originalnim jezicima i iz toga izvučete neku interpretaciju.

Naravno, da bi neko bio sposoban za ovo, očigledno je da su potrebne godine i godine školovanja, ali pošto je lakše nesposoban i neobrazovan nametati svoja tumačenja drugima vjerovatno ovaj članak neće ništa promijeniti.

Znate šta je ironija van Biblije?

To je kada vam ljudi koji nisu bili u stanju izvući pouke iz lektira u osnovnoj školi počnu interpretirati Bibliju i govoriti “piše u Bibliji”.

Na kraju, da li Biblija “kaže”? Naravno da ne kaže, jer knjige ne govore, one se čitaju.

Bonus: Primjer ironije u Bibliji

Prorok Jona je otjelotvorenje ironije u Bibliji. Ništa ironičnije od proroka koji pokušava pobjeći od Boga (za koga je i sam Jona svjestan da gospodari morem, nebom i zemljom), koji je u dubokom snu dok se ostatak posade na lađi suočava sa nesvakidašnjom opasnošću, i koga neznabošci moraju probuditi da bi se pomolio svom Bogu da ih spasi. Nadalje je ironična i sama Božija frustracija sa Joninim planovima: čovjek koji pokušava pobjeći od svoje proročke službe nenamjerno okreće neznabošce ka Bogu; čovjek koji bježi od Boga pravo u smrt na kraju, kada ga smrt sustigne i riba proguta, ipak protiv svoje volje doziva Boga da ga spasi iz stomaka velike ribe, iako je kontra širokom biblijskom korpusu riba zapravo bila ono što ga je spasilo davljenja.