Emocije u ranoj kineskoj filozofiji

Rano kinesko razmišljanje o emocijama je prožeto idejom harmonije i ravnoteže, kako unutar individue, tako i u njegovom odnosu sa društvom i prirodom. Ovde ćemo razmotriti kako se konfučijanstvo, mocizam, taoizam i legalizam odnose prema emocijama i ukazati na ključne sličnosti i razlike.

Konfučijanstvo

O konfučijanstvu smo ukratko već pisali u članku Konfučijanstvo i žene – to je jedna od najinteresantnijih i najuticajnijih škola kineske misli. Konfučijevo kultivisanje vrlina poput ren (仁, dobročinstva), yi (義, pravednosti), li (禮, poštovanja rituala) i zhi (智, mudrosti) odražava snažnu ulogu emocija koje su povezane sa vrlinama per se.

Konfučije kaže da emocije treba da budu u skladu sa razumom i sa običajima. On kaže da je samokontrola od izuzetnog značaja da bi se izbjegli ekstremi i postigao unutrašnji mir. Međutim, on ne govori nužno o potiskivanju emocija, već o usmjeravanju i kultivisanju emocija u skladu sa moralnim načelima.

Značajan konfučijanski filozof, Mencije (372 – 289. god. p.n.e.), proširio je Konfučijevo učenje o emocijama. On kaže da su ljudi rođeni sa moralnim osjećajem koji se manifestuje kroz četiri primitivne vrline – saosjećanje, stid, poštovanje i osjećaj za dobro i loše. Ove primitivne vrline se razvijaju u vrline u holističkom smislu kroz obrazovanje i njegovanje istih. Mencije je vjerovao da su emocije poput bijesa i ljubavi prirodne i da ih ne treba potiskivati, već usmjeriti na ispravan način, kako je govorio i Konfučije.

Govoreći o holizmu, holizam je osnovna karakteristika konfučijanskog pristupa emocijama. Sama konfučijanska antropologija je holistička, um i tijelo nisu odvojene cjeline – već aspekti jedinstvenog bića. Na isti način se razumiju i emocije, kao integralni dio ljudskog iskustva, a ne kao nešto što se potiskuje ili kontroliše.

Kasniji konfučijanski filozofi, poput Sjuencija (310 – 238. god. p.n.e.), kažu da je čovjek inherentno pokvaren – tj. da je ljudska priroda pokvarena i da su ljudi skloni sebičnosti i nemoralu. Prema Sjuenciju, ključnu ulogu u oblikovanju emocija i moralnom razvoju imaju rituali i škola. Kroz rituale, ljudi uče da kontrolišu svoje sebične impulse i da se ponašaju u skladu sa običajima.

Suprotno tome, Konfučije je smatrao da je emocionalna iskrenost ključ humanosti i moralnog savršenstva. U Analektima se kaže: “Brini za druge … poznaj druge, podigni pravedne i postavi ih da upravljaju nepravednima i nepravedni će izaći na pravi put.”

Mocizam

Mocizam je škola koju je u 5. vijeku p.n.e. osnovao Moci (480 – 390. p.n.e.). U suštini, mocisti zagovaraju univerzalnu, kako bi C. S. Lewis rekao agape ljubav i brigu za sve ljude. Moci je bio protivnik konfučijanskog shvatanja hijerarhijske ljubavi i govorio je da ljubav treba iskazivati na jednak način kako bližnjima tako i strancima. Između ostalog, Moci kaže da je posmatranje ljubavi kroz hijerarhijska sočiva izvor nepravde i sukoba. Ovakvo egalitarističko shvatanje jako podsjeća na Isusovu poruku Jevanđelja i na rane Pavlove poslanice.

Mocisti su vjerovalo da se emocije mogu kontrolisati i usmjeravati kroz razum i obrazovanje – generalno su naglašavali važnost uzajamnog poštovanja, saradnje i brige za dobrobit svih ljudi. Mada je univerzalna ljubav glavna tačka mocističkog razumijevanja emocija, važno je napomenuti da su mocisti ipak razumijevali posebnost emocija prema članovima porodice – oni dakle, nisu indiferentni prema njima.

Taoizam

Taoizam, čiji je tvorac Lao Ce (6. vijek p.n.e.) kaže da je važno živjeti u skladu sa prirodom i prihvatiti njen tok. Taoisti su vjerovali da su emocije prirodni dio ljudskog iskustva i da ih ne treba potiskivati ili kontrolisati. Umjesto toga, taoisti zagovaraju spontan pristup, jednostavan, te nevezivanje za materijalne stvari i običaje.

Čuang Ce (369 – 286. god. p.n.e.) upotrebljava mnoštvo priča, parabola i anegdota kako bi ilustrovao važnost oslobađanja od običaja i prihvatanja promjenljivosti i neizvijesnosti života. On kaže da se istinska sloboda postiže kroz spoznaju da su sve stvari međusobno povezane i da su dio jedne cjeline.

Mada Tao te čing ponekad govori o čulnim željama na negativan način, u isto vrijeme u nekim dijelovima naglašava važnost zadovoljavanja prirodnih želja, poput želja za hranom, pićem, i naravno onih seksualnih.

Legalizam

Legalisti, kao što se i da pretpostaviti, su se zalagali za stroge zakone i drakonske kazne koje treba da budu osnova društvenog poretka. Oni su, po uzoru na Sjuencija smatrali da je čovjek po prirodi sebičan, ali se tu svaka povezanost sa konfučijanstvom gasi. Naime, legalisti kažu da je ljude zbog njihove urođene sebičnosti neophodno kontrolisati kroz strah od kazne. Za legaliste, emocije su izvor nestabilnosti i predstavljaju prepreku za efikasno upravljanje državom. Za razliku od prethodno pomenutih škola, osim mocizma, legalizam je u suštini utilitaristički – on posmatra ljude kao sredstvo očuvanja reda i mira. Nastanak legalističke škole se inače veže za Han Feja (280 – 233. god. p.n.e.) koga su često poredili sa Nikolom Makijavelijem. Sam Han Fej piše svoje spise u burno doba drevne kineske politike, što se najvjerovatnije oslikalo i na ovakvo posmatranje ljudi i emocija.

Rana kineska filozofija definitivno pokazuje diverzitet pristupa emocijama, ali u centru svih škola ostaje jedno: važnost harmonije i ravnoteže – kako unutar pojedinca, tako i u njegovom odnosu sa svima i svime oko sebe. Konfučijanci kažu da emocije treba usmjeriti ka moralnim principima, za mociste je ključna univerzalna ljubav, taoisti stoički prihvataju prirodu emocija, a legalisti kažu da ih treba kontrolisati po svaku cijenu.