Možemo reći da zaista postoje poteškoće u razumijevanju pojedinih problema koji se često kolokvijalno vezuju za evoluciju – detalji o porijeklu prvih samoreplicirajućih sistema (što pripada istraživanjima porijekla života, teoriji abiogeneze…), relativnim doprinosima prirodne selekcije i genetičkog drifta u specifičnim populacionim režimima, kao i fine-granularnim mehanizmima nastanka određenih kompleksnih osobina. Ipak, u svojoj suštini, teorija evolucije je jedan od najrobusnijih i najtemeljnije testiranih naučnih okvira ne samo u savremenoj biologiji, već možemo reći u nauci uopšteno.
Opšti okvir evolucije – koji se definiše kao zajedničko porijeklo uz promjenu, uz mehanizme koji mijenjaju frekvencije alela u populacijama, a to su selekcija, drift, mutacija i protok gena, je podržan konvergencijom nezavisnih linija dokaza koje se međusobno ukrštaju – fosilni zapis i stratigrafija, komparativna embriologija i anatomija, biogeografija, pa i sama direktno opažena evolucija u realnom vremenu, a naročito genetika i genomika. U tom smilu, ne treba da nas iznenadi čuvena izjava Teodosija Dobžanskog da “ništa u biologiji nema smisla osim u svjetlosti evolucije.” Kako postavljamo preciznija pitanja i prikupljamo bogatije skupove podataka, razvijamo i alternativne hipoteze unutar samog evolutivnog okvira, preciziramo šta bi svaka hipoteza predvidjela, i na taj način se teorijske tvrdnje izlažu potencijalnom pobijanju.
Zadnje dvije decenije, naročito uz masovno sekvenciranje genoma i razvoju populacione genomike, mnoge empirijske procjene su revidirane i produbljene. Na primjer, ranije slabo potkrijepljeno ukrštanje neandertalaca i Homo sapiensa je sada potvrđena genomskim podacima. Ovakva nova saznanja jasno pokazuju obrazac naučnog napretka – postoji stabilan temelj, a pomoćne pretpostavke, parametri i istorijski detalji se konstantno testiraju, koriguju i dodatno preciziraju. Nasuprot tome, istorijski primjeri poput liminifernog etra pokazuju da nauka napušta entitete i hipoteze kada postanu suvišni, ili kontradiktorni u odnosu na ono što znamo, ili kada ih zamijene teorije veće moći objašnjavanja i predikcije. Zato evolutivna biologija nije nedodirljiva dogma, već naročito dobro testiran metodološki plodan okvir koji uvijek zadržava prediktivnu i eksplanatornu snagu pod pritiskom verifikacije.
U ovom smislu, evolutivna biologija će ostati konceptualni temelj za nauku o životu – ona organizuje činjenice, stvara testabilne hipoteze i objašnjava zašto biološki sistemi imaju upravo one obrasce sličnosti, razlika i adaptacija koje posmatramo, i zato, nauka nikada neće napustiti evoluciju.






































+ There are no comments
Add yours