Ko je zapravo Gospod (Jahve)?

Gospod – je prevod imena Jahve, čuvenog tetragramatona YHWH – na hebrejskom יהוה. Zapravo, ovo i nije prevod, već zamjensko čitanje imena Jahve, nakon što su Jevreji zabranili izgovaranje imena, već su ga pretvorili u Adonaj. Porijeklo kao i prevod ovog imena je nejasno. Još se u Solebskom natpisu pominje narod Šasu za koji se kaže: “Zemlja Šasua od Jahvea” u otprilike 14. vijeku p.n.e. Termin Šasu odnosi se na nomadski narod južnog Levanta, dok je Jahve ime jevrejskog boga, upravo onog kojeg hrišćani i Jevreji danas zovu Gospod.

Prevod, kao što je već rečeno je nejasan Jedna od mogućih etimologija povezuje Jahvea sa glagolskim korijenom ה – י – ה (h-y-h) što znači biti, ili postati. Odatle se izvodi prevod “onaj koji čini da bude” ili “onaj koji stvara” u kauzativnom obliku. Klasični, tradicionalni prevod je “vječni”, međutim, on nastaje kroz kasniju filozofsku interpretaciju. Još od Wellhausen-a se smatralo da ime Jahve potiče od arapskog korijena (h-w-y) što znači “duvati”, pa se tako dobija i prevod “onaj koji čini da duva”, što odgovara razumijevanju Jahvea kao boga vjetra ili oluje, a što je još uvijek dio rasprave. Ovo međutim i nisu strogi morfološki zaključci, već više teologumene koje se povezuju sa Izl. 3:14 – gdje se po prvi put sreće fraza “ehyeh asher ehyeh” – “ja sam onaj koji jesam”.

Ali, ko je zapravo Jahve?

Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, nije dovoljno samo čitati Bibliju. Biblija sadrži mnoštvo izvora, naročito Petoknjižje – čuvena dokumentarna hipoteza (JEDP) – ali tekstovi ne nude hronologiju Jahveovog porijekla, već predstavljaju sjećanje i sintezu različitih socijalnih i teoloških diskursa. Stoga ni ne treba polaziti od jedinstvenog porijekla Jahvea, već treba govoriti o takozvanom polijahvizmu. Polijahvizam, zajedno sa poliikonografijom Jahvea se može upotrijebiti za objašnjenje visoke raznolikosti u obožavanju Jahvea. Tako da treba posmatrati razvoj jahvističkog kulta na različitim geografskim područjima.

Regionalne manifestacije Jahvea

Umjesto jedinstvene religije Jahvea, Jahvizam je mozaik regionalno raznolikih i religijski nehomogenih grupa. Različita porijekla Jahvea su postojala prije doba Vavilonskog egzila, čemu odgovaraju različiti teološki profili i različite ikonografije.

Tako se na primjer u Sjevernom kraljevstvu sreće Omridski Jahve. Omridska dinastija iz 9. vijeka p.n.e. je imala svoju lokalnu manifestaciju Jahvea. Ovaj Jahve je bio ratni, ekspanzivni i agresivni bog povezan s kraljevskom ideologijom i državom. Dijelio je vojne pobjede i poraze kralja. Moavski kralj Meša je uništio Jahveove hramove na periferiji Izraela, u Atarotu i Nebu. U Atarotu, na primjer, Jahve je bio povezan sa ikonografijom vola i stojećim kamenjem (masseboth) koje je služilo kao marker božanske prisutnosti.

S druge strane, Nimšidski Jahve, sa Sjevernih dolina, bio je povezan sa dinastijom Nimšida. To je bio Jahve-El. Bio je vezan za zanatstvo, proizvodnju, trgovinu, kreativnost i mudrost – što su karakteristike boga El-a. On je takođe povezan sa volovskom ikonografijom, uključujući bronzanu glavu bika i figurice, ali ponekad i sa lunarnim elementima.

Jahve iz Samarije i Jahve iz Temana – prema natpisima iz Kuntillet ‘Arjuda (što je izvidnica Sjevernog kraljevstva u Negevu, iz prve polovine 8. vijeka p.n.e.) – takođe pokazuju regionalnu raznolikost Jahvea. Jahve iz Šomrona (Samarije) spominje zajedno sa svojom ženom – “njegovom Ašerom” u formulama blagoslova, što je takođe karakteristika Jahvea iz Temana. Teman, vjerovatno jug, ili udaljeni jug, ukazuje na lokalnu hipostazu Jahvea koja je bila poznata putnicima i trgovcima na jugu. Kao što je i pomenuto, oba Jahvea dijele istu božansku suprugu – Ašeru.

Jerusalimski Jahve – od 9. vijeka p.n.e. usvaja solarne i juridijske aspekte. Ključne karakteristike Južnog Jahvizma, prisutne u onomastici, bile su pravda i pravednost, što je bio uticaj boga sunca ili njegovog avatara Sedek. Ovaj Jahve je bio poznat i po epitetu Jahve Savaot – što se u prevodima Biblije danas prevodi kao “Gospod nad vojskama”. Solarni profil Jahvea se u jerusalimskim prikazima pretvorio u simbole poput krilatog sunčevog diska, skarabeja i uraeusa – što odgovara egipatskom uticaju. Imao je i htonične aspekte: zaštitu u zagrobnom životu, što je vidljivo kroz urezanu božansku ruku na zidu grobnice (Hirbet el-Qom, kraj 8. vijeka p.n.e.).

Negevski Jahve – iscjelitelj i gospodar pustinje je još jedna južna lokalna emanacija Jahvea. Ovo je potvrđeno u judejskim onomastičkim izvorima iz 7. vijeka p.n.e. U Negevu, Jahve je bio Gospodar pustinje, koji kontroliše suve vjetrove. Moguće je da je bio predstavljen u ikonografiji Gospodara noja, simbola pustinje. U tvrđavskom hramu u Aradu – 8. vijek p.n.e., Jahve je poput onog u Atarotu, predstavljen stoječim kamenom (massebah), u jednom sloju obojenim crvenom bojom. Takođe, u 6. vijeku p.n.e. Jahve je u Judi preuzeo ključnu ulogu garanta zakletve od boga mjeseca.

U dijaspori, poput Egipta, Jahve ili Jaho, je bio izuzetno složena figura, asimilovana sa drugim božanstvima. Npr. na Elefantini (od 5 – 4. vijeka p.n.e.) bio je identifikovan sa sirijsko-aramejskim bogovima Bethelom, Baal-shamemom i Baal Zaphonom (Gospodarom sjevera). Time je Jahve preuzeo aspekte luranog, fertilnog i olujnog boga. U egipatskom Jahvizmu, postojala su dva različita para Jahvea. Sjeverni, hamatski Jahve, koji je bio povezan sa boginjom Anat-Bethel ili Anat-Yaho, i južni Jaho, deifikovani tron Jahova, i Ašere sa juga/Negeva, koji se pominju u papirusu Amherst 63 (4. vijek p.n.e.) kao božanski par čiji se blagoslov tražio.

Jahve nije bio jedinstvena nepromjenljiva figura

Kroz istoriju, i navedene regionalne primjere, vidimo da Jahve nije bio jedinstvena nepromjenljiva figura. Naprotiv, bio je visoko složena figura čiji su se teološki profil i funkcije mijenjali u skladu s lokalnim tradicijama. Takođe, nije postojala ni jedinstvena ikonografija. Harmonizacija ovih raznolikih grupa i uspostavljanje jedinstvenog Jahvea dogodilo se tek kasnije, što je za rukom pošlo religijskim autoritetima iz Jerusalima i Samarije, u post-egzilnom i helenističkom periodu. Tek u tom kasnijem diskursu, odsustvo jedinstvene ikonografije pretvoreno je u svjesnu teološku odrednicu – anikonizam.

Izvori

Berlejung, Angelika. YHWH’s Diversity: A Lot of Names and No Iconography? Tübingen: Mohr Siebeck, 2025. ISBN 978-3-16-164305-7; eISBN 978-3-16-164306-4. DOI: 10.1628/978-3-16-164306-4.

Smith, Mark S. The Early History of God: Yahweh and Other Deities in Ancient Israel. 2nd ed. Grand Rapids, MI: Eerdmans, 2002.

Cornell, Collin. “Names of God in the Hebrew Bible.” Oxford Research Encyclopedia of Religion. July 29, 2019. DOI: 10.1093/acrefore/9780199340378.001.0001/acrefore-9780199340378-e-144. Oxford Research Encyclopedia

“Yahweh.” Brill Reference Works (npr. New Pauly Online). Brill Reference Works