Izrael i Palestina: Izabrani narod ili ne?

“Pravica neka poteče kao voda i pravda kao potok nepresušni.” – Amos 5:24 (Dragan Milin)

Polako prolazi i 450. dan od eskalacije sukoba na području Gaze. Početak ovog ciklusa nasilja se veže za napad Hamasa na teritoriju južnog Izraela 7. oktobra 2023. godine. Ovaj tragičan događaj je do današnjeg dana odnio oko 40.000 života, a blizu 800.000 ljudi gladuje i boluje od različitih bolesti, bez pristupa ikakvim medikamentima i hrani.

Centralna tačka sukoba je u teritoriji na jugozapadnom dijelu Azije, na Bliskom istoku, između rijeke Jordan i Sredozemnog mora. Ova teritorija, koja se na sjeveru graniči sa Libanom i prostire se do Akabskog zaliva Crvenog mora je izuzetno malih proporcija, sa površinom od nešto više od 22.000 kvadratnih kilometara.

Izrael polaže pravo na ovu teritoriju kroz kombinaciju religijskih, istorijskih, pravnih i političkih argumenata. Prema biblijskom tekstu Postanja, Bog je još u doba Avrama, prije oko 4.000 godina obećao ovu zemlju svom “izabranom narodu” – Izraelcima. Arheološki dokazi takođe potvrđuju postojanje drevnih jevrejskih naselja na ovoj teritoriji, što govori o istorijskom kontinuitetu između prošlih i današnjih generacija Jevreja.

Ipak, istorijski kontinuitet, arheološki gledano nije stran ni Palestincima. Pravni i politički argumenti rezultat su spoljašnjeg faktora, pa ih nećemo razmatrati u ovom kontekstu. Stoga nam ostaje religijski kontekst argumentacije o “izabranom narodu”.

Ne bi se reklo da je religijsko opravdanje polaganja prava na teritoriju jednostavna tema, naročito ako uzmemo u obzir tekst iz knjige proroka Amosa.

Stih u knjizi proroka Amosa 9:7 glasi:

“Zar mi niste vi kao Etiopljani (kušiti), sinovi Izrailjevi?”, govori Gospod. “Zar nisam izveo Izrailj iz zemlje egipatske, kao Filistejce iz Kaftora i Sirce iz Kira?” (Prevod Dragana Milina)

Ovo retoričko pitanje, na koje se počekuje potvrdan odgovor, ima dublje implikacije. Bog upoređuje Izraelce sa Etiopljanima (Kušitima), i sugeriše da jednako upravlja sudbinom oba naroda. Ovo per se nije negacija posebnog odnosa između Boga i Izraela, već afirmacija da Božije interesovanje obuhvata i druge narode – čak i Kušite – koji su često referenca na nešto strano, udaljeno, na periferiji poznatog svijeta.

Na isti način, Filistejci (današnji Palestinci) su prema ovom tekstu takođe predmet Božijeg proviđenja, budući da ih je Bog “izveo iz Kaftora”. Iz ovoga slijedi, da je prvobitna Božija namjera, kao nekog ko ih je izveo sa jednog područja i doveo na drugo (područje današnjeg Izraela), da i Filistejci, kao i Izraelci žive na istom prostoru. Ovo dovodi u pitanje Izraela kao ekskluzivnog odabranog naroda, sudbonosno određenog da živi na pomenutoj teritoriji.

Tradicionalni narativ koji kaže da su Izraelci isključivi izabran narod, predodređen da živi ovde, naprosto pada u vodu. Egzodus, kao centralni događaj u Istoriji Izraela, se paralelno prikazuje kao dio šireg Božijeg djelovanja među narodima. Ako je Bog izveo Palestince iz Kaftora, očigledno i oni imaju mjesto na teritoriji Izraela. Religijska ekskluzivnost je prema tome, u skladu sa biblijskim tekstom, neopravdana.

Pored toga, ako se okrenemo sa religijske ekskluzivnosti ka inkluzivnosti, iz toga slijedi da teritorijalne pretenzije, zasnovane na religijskim osnovama, nisu jednostrane – i Palestinci treba da imaju svoje mjesto na ovom području i žive u miru.

Biblija sadrži još mnoge inkluzivističke stihove, još u Ponovljenom zakonu 10:19 Bog poziva Izraelce da ljube došljaka, jer su i sami bili došljaci u egipatskoj zemlji. Biblija uistinu stalno poziva na inkluzivnost, jednakost, pravdu i zajedništvo. Kako govori Psalam 34:15: “Kloni se zla i čini dobro, traži mir i za njim idi!“