Kako je Biblija nadmašila savremenu nauku? Jezekiljev hljeb

Drevna otkrića, otkrivena u Bibliji, kako se često tvrdi, ne samo da prate, nego i nadmašuju otkrića savremena nauke. To zvuči vrlo nevjerovatno – kako bismo drugačije objasnili da knjiga stara preko dvije hiljade godina sadrži riznicu znanja naspram koje je savremena nauka tek blijeda sijenka, osim ako nije Božije djelo?

Jedan od popularnih primjera je Jezekiljev hljeb. Jezekiljev hljeb je drevna, biblijska tajna zdravlja. Još prije oko 2600 godina, Bog je proroku Jezekilju dai recept za idealnu prehranu. Ovaj hljeb daje neograničenu energiju, a sam Bog je ispisao recept u 4. poglavlju Knjige proroka Jezekilja. Pšenica, ječam, pasulj, sočivo, proso i pir – sve to zajedno sadrži sve esencijalne aminokiseline potrebne ljudskom tijelu, a prorok Jezekilj je 390 dana jeo samo ovaj hljeb.

Kako je moguće da jedna drevna knjiga da savršen recept za hljeb, “ambroziju” za ljude, hiljadama godina prije nego što je nauka uopšte otkrila i proteine i aminokiseline i generalno bilo šta značajno o ljudskom tijelu i prehrani? To je pravo čudo, i samo teški nevijernici, ogrnuti plaštom grijeha, koji su pohulili na Boga i sve sveto mogu negirati Božije postojanje nakon ovoga.

Matrak! Prije svega, ne radi se o pasulju, već o bobu. Ovo je trivijalna, ali simptomatična greška. Pasulj – Phaseolus vulgaris je u Evropu stigao tek nakon Kolumbovih putovanja, što će reći u 16. vijeku kao dio Kolumbove razmjene između Amerike i Starog svijeta. Jezekilj, koji piše u periodu 6. vijeka p.n.e. zasigurno nije mogao praviti hljeb od centralnoameričkog pasulja, ali je svakako mogao od boba – Vicia faba, ključne mahunarke još iz doba neolitskog Bliskog istoka.

Između ostalog, nije riječ ni o običnom piru, već kao što se pretpostavlja, o jednoj od drevnih pšenica (dvozrnac/spelta), i svakako da nije riječ ni o kakvom “tajnom biblijskom nutricionizmu”, nego o simbolici nestašice i opsade. Sam kontekst Knjige proroka Jezekilja je o opsadi Jerusalima, ograničenim zalihama hrane, i ponižavajućim obrocima. Tekst ne nudi recept za “superhranu”, već daje sliku društva koje struže ostatke žitarica i mahunarki sa dna buradi da bi umijesilo hljeb. To je poput pice koja posjeduje svoju ključnu istorijsku karakteristiku kao “sirotinjskog jela”.

Dakle, suština je da tamo gdje apologete vide čudotvornu namirnicu koja daje energiju čija se količina mjeri u petadžulima, biblijski tekst nudi prizor ljudi koji sklapaju kraj s krajem da ne bi doslovno “crkli od gladi”. Ali, svakako nije ni bitno da se shvati značenje onoga što čitamo, bitno je da piše u Bibliji…