Trampovi potezi prema Iranu i Venecueli su prema mom mišljenju zasnovani na istim motivima. I u jednom i u drugom slučaju radi se o državama koje su ekonomski bitne Kini, najprije zbog energenata – tj. nafte. Kina godinama uvozi iransku i venecuelansku naftu, pa bi poremećaji tih tokova doveli do ne baš katastrofalnih, ali ni zanemarljivih problema. Prema izvještaju Reuters-a iz januara 2026. godine, Kina je 2025. godine uvozila više od 80% iranske izvozne nafte, dok podaci američkog EIA sugerišu da je 2023. godine preuzela blizu 70% venecuelanskog izvoza sirove nafte.
Iz toga razumno slijedi da je vrlo vjerovatno da Vašington, odnosno Tramp, kroz Iran i Venecuelu pritiska i kineske interese, jer direktan sukob sa Pekingom svakako ne bi bio povoljan. Mada Kini Iran i Venecuela nisu od krucijalnog značaja po pitanju nafte, dovoljno je na svjetskom nivou raširiti osjećaj da američka sila ofanzivno djeluje na tačke koje su važne u ekonomskoj strategiji Kine.
U samom sklopu Kine kao saveznik se nameće i Rusija, i ne samo kao saveznik Kine, već uopšteno gledano u palimpsestu Trampovih djelovanja. Tramp je mjesecima pokušavao da se postavi kao glavni igrač u postizanju dogovora između Rusije i Ukrajine, poput Mesije koji konačno treba da donese svjetski mir (s tim što je on u svom djelovanju više djelovao kao Antihrist, nego Mesija). Reuters je ranije izvještavao da Trampovi savjetnici priznaju da su očekivanja mala i da brzog dogovora nema, a u takvoj situaciji, kriza u Iranu i Venecueli mogla je postati metod da napravi balans snaga, nakon krakte hibernacije ponovo uvede Ameriku u vanjska djelovanja i izdejstvuje ono što mu godi. Cilj je možda dakle, pokazati svijetu da Amerika može mnogo jače destabilizovati svijet nego što je to uradila Rusija svojom invazijom na Ukrajinu i konačno postići neki dogovor.
Koliko je ovo bilo uspješno, ako su ovo uopšte i bili motivi Trampa, pitanje je na koje imamo odgovor. Vidimo da su američki udari na Iran “uzbihuzurili” Moskvu i dali dodatni prostor da ruski stavovi još više otvrdnu. To ni ne čudi, jer znamo da se politika ne vodi kroz impuls i demonstraciju sile, tj. ispravna politika ne, Trampova svakako da.
Zato je bitno pomenuti i Kubu i Kolumbiju. Reuters je u januaru prenio Trampovu izjavu da mu operacija usmjerena ka Kolumbiji “zvuči dobro”, a skoro je izjavio i da će Kuba “pasti vrlo uskoro”. Destabilizacija se stoga širi na još jedan kontinent. Ukupno gledano, Tramp je svojom oštrom retorikom, a i vojnim operacijama, izazvao nestabilnost, strah i paniku na četiri kontinenta – ako bismo računali još one najranije izjave o Kanadi, Grenlandu.
Ipak, bitno je napomenuti da postoji i domaći kontekst. Trenutno je migraciona politika SAD-a jedno od glavnih političkih pitanja. Tu se vidi da Trampova podrška pada, a u slučaju kada unutrašnja podrška pada, spoljnopolitička eksalacija postaje koristan metod da se prebaci fokus i stekne podrška. Tu je i sama afera sa Epstinovim fajlovima. Ako je zapravo tačno da je Tramp dio te priče, razumljivo je zašto bi mu odgovaralo da se javnost bavi Iranom Izraelom, granicama i ratom, a ne njegovim starim vezama i imenima koja kruže kroz tu aferu. Tu dolazi i do one teze da su Epstinovi fajlovi isplivali zbog toga što je prekinut Dvanaestodnevni rat u Iranu, da bi se Tramp ucijenio, ali je to već zalaženje u teorije zavjera i ne bih o tome ni govorio. Na kraju krajeva, to i jeste mogućnost, ali kada bismo govorili o mogućnostima, gdje bi nam bio kraj?
Najvažniji dio ipak je sama Trampova ličnost – njegov egoizam, narcisoidni poremećaj ličnosti i očigledan doživljaj u kome za njega vlast ne predstavlja državnu organizaciju koja proizilazi iz volje građana, već “Cirkus Maksimus” u kome stalno nešto mora da se dešava (pa makar i gorio). Čini mi se da čovjek sa takvim političkim karakterom, navedenim političkim djelovanjima, koji je uostalom presuđeni kriminalac koji treba da trune u zatvoru, ipak teži da ostane upamćen u istoriji kao imperator, a ne jedini predsjednik u istoriji SAD-a koji je završio iza rešetaka, pa makar ga pamtili kao Nerona.
Dušan R 
