Đavo je mrtav i mi smo ga ubili

Fridrih Ničeu, njemačkom filozofu s kraja 19. vijeka, dugujemo jednu od najpoznatijih i najčešće pogrešno shvaćenih rečenica u ljudskoj istoriji: “Bog je mrtav. Bog ostaje mrtav. I mi smo ga ubili.”

I skoro sto pedeset godina od objavljivanja Vesele nauke, ove riječi i dalje odzvanjaju u ušima savremenog čovjeka, i ne samo da odzvanjaju nego ih i izrazito paraju. Siju raspravu među vjernicima i nevjernicima, teolozima i filozofima, onima koji u njima pronalaze trijumf ateizma i onima koji u njoj prepoznaju civilizacijsku tragediju. Neki kažu da je Ničeova izjava antihrišćanska, drugi u njoj vide hrišćansku zabrinutost za sudbinu čovjeka, a treći je svode na vulgarno slavljenje bezbožništva.

Ali nije smrt Boga ono o čemu želim da raspravljam, želim da raspravljam o drugoj smrti, onoj dosta većeg intenziteta za čovječanstvo, a to je smrt đavola.

Od postmoderne pa do današnjeg hipermodernog doba, čovječanstvo živi u vremenu u kome odjekuje novi postulat: “Đavo je mrtav, i mi smo ga ubili.”

Za razliku od Ničeove objave, ovaj postulat se ne čuje na trgovima, univerzitetima ili u crkvama, on se živi, i to ne zato što đavola više nema, niti zato što smo konačno postali svjesni njegove nepostojeće prirode. Naprotiv, đavo i dalje djeluje iz sjenke, on je svuda oko nas, rasprostranjen gotovo do sveprisutnosti, ali đavo više nije esencijalan.

Mi smo ga ubili, ne krstom, molitvom, pobjedom dobra nad zlom, ubili smo ga kompetencijom i đavo nam je naprosto, suvišan, bespotreban. Đavo je jedna zastarjela tehnologija. Čovjek je đavola odbacio kao trošni, starinski kaput. Mada bi se na takvo poređenje možda uvrijedili Jesenjin i njegova majka, jer starinski kaput ipak može imati neku sentimentalnu vrijednost. Možda je zato bolje reći da smo ga odbacili kao dronjak.

Nekadašnji veliki protivnik čovječanstva, oličenje iskušenja, prevare, pohlepe i zlobe, postao je suvišan i to ne zato što više ne može da čini zlo, nego zato što ga je čovjek u toj djelatnosti nadmašio. Đavo je komičan, poput mačka Toma koji i dalje juri svog Džerija, postavlja zamke, smišlja spletke i pokušava ostvariti svoju zlu namjeru, ali njegova uloga je krajnje smiješna. On je neozbiljan konkurent, ostaje navodni “antagonista” u svijetu u kojem je glavni antagonizam preuzeo neko drugi. A ko drugi nego čovjek?

U tradicionalnoj hrišćanskoj predstavi đavo iskušava čovjeka, nagovara ga na neposlušnost, podstiče njegove slabosti, obećava mu ono što ne bi smio poželjeti, ali savremenom čovjeku kušač nije potreban. Čovjek sam izmišlja iskušenje, sam pada na njega, sam opravdava svoj postupak i na kraju sam sebe oslobađa odgovornosti. Đavo je morao ulagati napor u ljudsku pokvarenost, i iz te ljudske pokvarenosti hranio se kroz grižnju savjesti. Ne samo da se hranio, već se i zadovoljavao, smiješio. Savremeni čovjek ovaj posao obavlja sada samostalno, čak u svom licemjerstvu ni ne omogućavajući đavolu da se zadovolji, da se nasmije. I čovjek je u ovom poslu postao izuzetno efikasan.

Ljudski rod, kakvim ga zamišljamo, već je odavno izumro. U dugoj evolucionoj istoriji naši preci dijelili su zajedničko porijeklo s drugim primatima. Smjenjivale su se različite grane hominina, australopiteci i predstavnici roda Homo, među njima Homo erectus i neandertalci, sve do pojave anatomski modernog čovjeka, Homo sapiensa.

Ipak, u međuvremenu je nastala još jedna vrsta, ne biološka, već moralna – Homo stultus mendax malus – Glupi, lažljivi, zli čovjek – vrhunac našeg savremenog antropološkog dostignuća. Biće koje raspolaže nezamislivim tehničkim mogućnostima, koje proučava galaksije udaljene milijardama svjetlosnih godina, manipuliše genima, proizvodi vještačku inteligenciju i mijenja planetu na kojoj živi, ali koje istovremeno pokazuje zapanjujuću nesposobnost da tu moć podredi moralno razumnim ciljevima.

Čovječija glupost nije nužno intelektualna, naprotiv, čovjek može biti izvanredno inteligentan, može biti obrazovan, načitan, naučno pismen i tehnološki kompetentan. Njegova je glupost ipak u raskoraku između sredstava kojima raspolaže i ciljeva kojima teži. On zna kako nešto da uradi, ali sve rjeđe postavlja pitanje treba li uopšte da to uradi. A kada i postavi to pitanje, odgovor nerijetko prilagodi vlastitoj koristi.

Njegova laž nije uvijek svjesna obmana drugoga, često je to mnogo složeniji proces samozavaravanja. Istovremeno može činiti zlo i vjerovati da je dobar, uništavati i govoriti o napretku, a iskorištavati drugog dok govori o slobodi. Može opravdavati vlastitu pohlepu jezikom nužnosti, efikasnosti i “opšteg dobra”. Tu je ona prednost kojom je čovjek “nokautirao” đavola. Đavo je u religijskoj zamisli, samo protivnik dobra, savremeni čovjek je protivnik dobra, a da sebe nikada ne prestane smatrati zaštitnikom dobra.

Reklo bi se da je čovjek zamijenio đavola kao neku vrstu vještačkog zla, kao što danas vještačka inteligencija preuzima pojedine zadatke koje su inače obavljali ljudi, pa je tako čovjek preuzeo djelatnosti koja su se nekada pripisivala đavolu. Međutim, čovjek je zamijenio đavola i kao onog koji čini prirodna zla – od ekoloških katastrofa i uništavanja staništa do ratova, masovnog nasilja, organizovanog iskorištavanja i tehnološki posredovane destrukcije, čovjek je razvio sposobnost da vlastite moralne promašaje pretvara u katastrofe neuporedivih razmjera.

Naravno, istorija ljudske vrste nikad nije bila lišena okrutnosti, ne postoji razlog da vjerujemo kako su naši preci bili moralno besprijekorni, niti da je svaki savremeni pojedinac zao više nego ljudi koji su živjeli prije njega, ali postoji jedna presudna razlika:

Nikada ranije čovjek nije raspolagao tolikom moći da svoje zlo učini toliko djelotvornim.

Nekada je zla namjera bila ograničena fizičkim mogućnostima onoga ko je nosi. Danas između namjere i posljedice stoje institucije, tehnologije, birokratije, algoritmi i čitavi sistemi koji pojedinačno djelovanje mogu pretvoriti u masovnu katastrofu. Štaviše, takva katastrofa i ne mora nastati nužno iz zle namjere. Dovoljno je samo da veliki broj ljudi poslušno, efikasno i bez pretjeranog razmišljanja obavlja svoje zadatke. Čovjek je tako, osim sredstava proizvodnje, usavršio i sredstva proizvodnje zla, i minimizirajuće bi bilo reći da je čovjek postao đavo. Čovjek bi se takvim izrazom našao uvrijeđenim i potcijenjenim, jer je postao nešto čemu ni sam đavo nije više ravan.

Adam i Eva, nakon što su pojeli zabranjeni plod sa drveta poznanja dobra i zla, postaju svjesni svoje nagosti, njihove oči se otvaraju, oni prepoznaju vlastitu golotinju i pokušavaju je sakriti. Prema tradicionalnoj hrišćanskoj interpretaciji, to je jedan od presudnih trenutaka čovjekovog pada. Spoznaja je donijela stid, osjećaj gubitka nevinosti i svijest o vlastitom stanju. Adam i Eva, prema toj interpretaciji, imali su neposredno iskustvo s iskušenjem koje je došlo izvana… Pa ipak taj pali, nesavršeni čovjek, zadržao je nešto što njegov savremeni nasljednik sve češće odbacuje – sposobnost da se postidi. Savremeni čovjek takođe zna da je go, ali on se više ne stidi, već naprotiv – svojom se nagošću ponosi. Čovjek više nema potrebu da išta sakriva, on ono čega bi se nekada stidio sada može predstaviti kao vlastiti uspjeh. Pohlepa postaje ambicija, bezobzirnost postaje odlučnost, oportunizam je sada prilagodljivost, a njegova ravnodušnost više nije ravnodušnost, već racionalnost. Nagost je tu, ali ona više nije prisutna kao problem.

Na koncu se postavlja pitanje šta znači biti normalan čovjek. Ako je normalnost ono što je najčešće, onda je statistički normalan čovjek onaj koji se ponaša poput većine svojih savremenika. Ali po mom mišljenju, učestalost nekog ponašanja ništa nam ne govori o njegovoj moralnoj opravdanosti. Društvo u kojem su laž, licemjerje, pohlepa, ravnodušnost i okrutnost postali uobičajeni nije normalno društvo. Moralno razuman čovjek je u takvom društvu izuzetak, i ne samo izuzetak, već se može smatrati i devijantnim. Čovjek koji odbija da učestvuje u normalizovanom zlu sada postaje nenormalan u statističkom smislu, a onaj koji u njemu učestvuje, koji ga opravdava i reprodukuje, on postaje sasvim normalan, i to je posljednji paradoks savremenog doba.

I kada bi danas, poput onog Ničeovog ludaka, neko izašao na trg s upaljenom svjetiljkom usred bijela dana i objavio da je đavo mrtav, to bi ponovo izazvalo onaj stari podsmijeh. Jedni bi mislili da govori o konačnoj pobjedi dobra, drugi da je u pitanju još jedna ateistička provokacija, a treći bi beskrajno raspravljali o tome postoji li đavo uopšte. I niko od njih ne bi razumio šta je rečeno – da đavo nije mrtav zato što je dobro konačno pobijedilo, da đavolje postojanje više uopšte nije ni bitno, i da je đavo mrtav zato što smo postali toliko kompetentni u zlu da nam više nije potreban.

Nije pobijeđen, nije povrijeđen, nije protjeran, nije nadmudren. Jednostavno je suvišan.

Đavo je mrtav i mi smo ga ubili.

Statistička normalnost je nenormalnost.

Možda je đavo ipak povrijeđen.